Planinarsko društvo
P I N K L E C
Sveta Nedelja
Stilinovićeva 7, 10431 Sveta Nedelja (stara pošta)
e-pošta: pinklec.info@gmail.com; sastanci utorkom od 19:00

Kalendar aktivnosti

26.8.
nedjelja
SJEVERNI VELEBIT: Korenski vrh
Info: 091 579 46 28 (Dino Čapo)  Opširnije...
2.9.
nedjelja
MEDVEDNICA: Kameni svati, pohod PD Susedgrad
Info: 091 337 10 91 (Denis Ježdik)
8./9.9.
sub/ned
VELEBIT: Bojin kuk, Crnopac (Staza Malog princa)
Info: 091 337 10 91 (Denis Ježdik)
16.9.
nedjelja
LIKA: Poštak
Info: 091 517 38 38 (Mladen Planinšek)
22.9.
subota
PAPUK: Jankovac
Info: 091 444 60 80 (Željko Hajtok)
30.9.
nedjelja
SAMOBORSKO GORJE: Sv. Bernard, V. Lovnik, Japetić, izlet Male pl. škole
Info: 091 517 38 38 (Mladen Planinšek)

 

Plan izleta za kolovoz

Plan izleta za rujan

 

 fb

planinarske skole6

planinarske price6

planinarski put svn okic6

rekracijske staze7

foto albumi

Ivana Jaklenec: Neponovljivo iskustvo Velebita

 
ivana velebitKrećemo iz Svete Nedelje ranom zorom mini kombijem. Pod vodstvom Željka Hajtoka tu smo Željko Avdagić, Joso, Igor, Tihomir, Barica, Joško i ja. U kombiju dečki izmjenjuju priče iz rata. Ja malo spavam. Stižemo u Paklenicu. Rastajemo se od Joška i Barice koji ostaju u Starigradu na kupanju. Kupujemo ulaznice za nacionalni park, slikamo se i krećemo u našu pustolovinu.

Pakao Male Paklenice
Krećemo putem Male Paklenice do našeg cilja Ivinih Vodica. Na početku naše staze stoji natpis: „Upozorenje! Zabranjeno penjanje! Zahtjevna planinarska staza! Samo za iskusne planinare!" Zvuči obeshrabrujuće.
Ja nisam iskusan planinar ali sam u društvu iskusnih planinara pa me to tješi. Uskoro se pokazuje u čemu je zahtjevnost staze – golemo kamenje stoji nam na putu kroz kanjon i zahtijeva da se penjemo po njemu i preko njega. Teški ruksaci otežavaju nam taj zadatak. U ruksaku nosim šest litara vode a tu su još vreća za spavanje i karimat. Ipak, mislim da najteži ruksak ima naš vođa puta Željko, kaže da je izvagao 21 kilu. Veremo se po kamenju dok nas sunce grije. Često stajemo da bi odmorili i popili vode. Ipak imamo sreće, nije toliko vruće, a lijeva strana kanjona donekle je u hladu. Čini se da kamenju na našem putu nema kraja, postaje sve veće. Na nekim mjestima penjemo se po sajli, dečki mi pružaju ruku tamo gdje se ne mogu sama popeti. S kamena na kamen, na neki čudan način to me čak počelo i zabavljati. Dečki mi govore da je ovo najgori dio puta i kad prođemo kanjon, na konju smo. Svatko ima svoju motivaciju za nastavak puta, a Joso i ja svoju smo motivaciju našli u kupanju u moru u nedjelju. Naš vođa Željko motivaciju nalazi u kolutu jegera kojeg je ponio sa sobom i kojeg će u slast pojesti kad dođemo do Ivinih Vodica. Stižemo do špilje Kapljarke. Malo odmaramo uz nezaobilazno grupno fotografiranje. Nastavljamo put, s kamena na kamen, s kamena na kamen, s kamena na kamen....napokon smo se uspjeli dočepati normalne staze. Penjemo se do Njiva Lekinih gdje stajemo i odmaramo. Na putokazu piše da je do Ivinih Vodica jedan sat i trideset minuta. Nakon pola sata hoda kroz šumu ponovno nalazimo putokaz za Ivine Vodice na kojem ponovo piše sat i trideset minuta. Pouka: nikad ne vjerujte putokazima! Sunce zalazi, polako se mrači. Kroz šumu hodamo Željko H., Joso i ja, ostali dečki otišli su naprijed. Već sam umorna i češće stajem da bi se odmorila. Ne mogu vjerovati da sam popila tri litre vode. Kako se približavamo Ivinim Vodicama i mene počinje privlačiti Željkov jeger. Napokon, stigli smo do skloništa. Sklonište prima desetak ljudi a ovdje ih je već preko dvadeset. Očito je da ćemo spavati negdje vani.

Puhovi, Stela i ja
Smjestili smo se na terasi skloništa. Natkrivena je pa smo sigurni u slučaju kiše. Željko A. ponio je sa sobom šator i odlazi spavati na livadu. Željko H. vadi iz ruksaka svoj jeger i zaključuje da se pokvario. Ode nam motivacija! Na zidu smo spazili puha. Ima ih nekoliko, skupljaju se oko nas. Na oko simpatične životinjice, ali Željko H. kaže da su prave štetočine, mogu poderati ruksak u pokušaju da dođu do hrane. Spremamo se za spavanje. Ja sam u sredini, između Željka, Jose, Tihomira i Igora. Joso kaže da sam čuvana bolje od Josipovića. Super osjećaj! Zavlačimo se u vreće i onda počinju šale i pošalice. Jedan puh namjerio se na moju majicu koju sam stavila sušiti na ogradu terase. Dečki se zezaju da je napaljen. Jedan bračni par sa sobom je poveo psa Stelu. Ostavljaju ga na terasi da spava s nama. Mi ga s veseljem prihvaćamo u nadi da će rastjerati puhove. Ne mogu zaspati, tvrdo mi je. Okrećem se na lijevi bok, pa na leđa, pa na desni bok i tako u nedogled. Usred noći osjećam kako se nešto naslonilo na moju glavu. Budim se, to je Stela, pokušava se ugurati na moj karimat. I njoj je izgleda tvrdo. Osim toga, strašno hrče! Stela i ja se neprestano naguravamo, ne uspijevam više zaspati, ali se zato divim pogledu, dolje u daljini vide se svjetla grada a na nebu mjesec i zvijezde. Prava idila! Polako se dani. Budi se Tihomir i smije se Steli i meni. Slika nas.

od svetog brda prema vaganskom vrhuPohod na Sveto Brdo
Mijenjamo planirani smjer puta i krećemo do Svetog brda preko Vlaškog grada. Sklonište nalazimo u zapuštenom stanju. Pravimo kraću pauzu dok čekamo Tihomira koji odlazi na vrh Vlaški grad po žig. Nakon još hodanja dolazimo u podnožje Svetog brda, ostavljamo ruksake ispod jedne stijene. Ah, koje olakšanje! Penjemo se prema vrhu Svetog brda. Iza mene hodaju Željko H. i Joso. Svako malo stajem da bi se odmorila, uspon je dosta strm. Imam osjećaj da ću zakuhati. Došla mi je želja da ostanem sjediti na kamenu nasred puta i da čekam dečke u povratku. Prijedlog jednoglasno odbijen. Željko A. govori kako se na vrhu moramo slikati s hrvatskom zastavom koju je ponio sa sobom. Dobra motivacija. Guram dalje. I napokon-evo nas na vrhu. Pogled puca na sve strane. Slikamo se s hrvatskom zastavom, a ja ponosno poziram. Sad kad sam na vrhu, drago mi je da nisam odustala. Joso, Željko H. i ja pjevamo Vilu Velebita, himnu našeg izleta. Žurimo dalje do idućeg odredišta – Vaganskog vrha.

vaganskiTihomirova tetka
Mene i Josu vodi Tihomir, dva Željka i Igor su iza nas, penju se na još jedan vrh. Tihomir se pokazao kao odličan motivator. – „Sad se samo trebamo popeti na ovo malo brdašce" – govori mi on. – „To bi i moja tetka mogla!". Malo brdašce ispada malo veće. Gledam u daljinu, gdje je taj Vaganski vrh? Ni Željko H. nije siguran. Živim u nadi kako je to bliži vrh ali po karti ispada da je dalji. No super, još više hodanja! Putem nailazimo na upozorenje o minama izvan označene staze. Moram priznati, malo me strah. Igor je daleko ispred nas, Željko A. za njim. Tihomir je odlučio pratiti moj tempo i hoda iza mene. Glavna fora nam je Tihomirova tetka. Još je veća fora kad doznajem da Tihomir uopće nema tetku. Tihomirova motivacija je hladna piva koja nas čeka kad se spustimo u dom, pada dogovor da ju popijemo po pola. Dolazimo do raskrižja sa stazom za spuštanje. Sjedam na kamen dok Željko H. razmišlja da promijenimo plan i krenemo tom stazom natrag. Puno je strmija ali i kraća od planirane. Meni je dosta penjanja, predlažem da ostanem sjediti ovdje i čuvam ruksake. Prijedlog odbijen. Željko H. mi govori da će me nositi do vrha ako treba, ali sada nema odustajanja. Konačno, i Tihomirova tetka bi to mogla. Guram do vrha uz česta odmaranja i evo nas - napokon smo gore! Slikamo se i ponovno pjevamo nezaobilaznu Vilu Velebita.

Lipa staza
Nakon razmišljanja i gledanja u kartu pada odluka da se spuštamo kraćom i strmijom stazom. Staza se zove Lipa staza a ironiju njezinog imena shvatit ćemo tek kasnije. – „To je to" – razmišljam – „Vrhove smo osvojili, sad slijedi samo spuštanje, ništa lakše od toga." O, kako sam samo bila u krivu. Nakon strmog starta dolazimo do najljepšeg dijela Lipe staze, sipara kojem čini se da nema kraja. Noge klize sa svakim korakom i bez štapova bila bih izgubljena. Tihomir me uči da hodam s petama prema dolje, kad to radim osjećam se kao da skijam po suhom. Tihomir je odjurio naprijed, ostajemo Željko H., Joso i ja. Mučimo se na siparu, mene su počele žuljati gojzerice. Osjećam svaki kamen. Kakva muka! Sretna sam kad sa sipara prelazimo na „normalnu" stazu ali punu kamenja, žuljeve osjećam na svakom koraku. Josi su popustila koljena, Željko mu daje elastične zavoje. Spuštamo se i spuštamo, a stazi nigdje kraja. Noge bole. Motivacija mi više nije ni kupanje, ni hladna piva, nego samo krevet. Naćulila sam uši jer znam kad se čuje žamor da je blizu dom. Ali ništa, tišina. Samo se čuje kuckanje mojih štapova. Željko govori da sve svoje muke posvećuje poginulim vojnicima u Domovinskom ratu i svim invalidima. U tom trenutku razmišljam kako sam sretna što imam dvije zdrave noge i moji žuljevi više mi se ne čine tako strašni. Nakon beskrajnog spuštanja i bezbroj „ima li još puno, Papa Štrumf" pitanja, kroz granje nazirem krov doma. Ispred doma stižem naravno posljednja, cijela ekipa je na okupu, Joško mi dolazi u susret i pomaže mi skinuti ruksak. Sjedam za stol i ahhhhhhhhhhh, napokon olakšanje. Svi komentiramo Lipu stazu, zaključak je da na nju treba poslati nekoga tko nam se jako zamjerio. Igor, Joso i Željko H. odlaze na kupanje u obližnji potok, Barica ode za njima da ih slika. Najavljeno je stavljanje slike u ormarić PD Pinkelca kako bi se privukli novi, uglavnom ženski članovi. Pive su se popile, kad se počelo mračiti odlazimo u sobu na spavanje. Soba ima deset ležajeva pa spavamo svi zajedno. Opet šale i pošalice, a onda najednom tišina. Ipak smo se umorili. Ja ne mogu zaspati, vruće mi je i bole me noge, ali sam zahvalna na mekanom madracu. Budim se zadnja u sedam ujutro i lijepim flastere po žuljevima. Preostaje nam zadnji dio puta, spuštanje do parka Velika Paklenica i napokon dugo očekivano kupanje.

Anića kuk i Manita peć
Staza kojom se spuštamo puna je kamenja. Bole me moji žuljevi. Nema šanse da idem u Manitu peć, do nje ima četrdeset minuta penjanja. Ostajem s Joškom čuvati ruksake. Barica i Joso odlaze u Manitu peć, a Tihomir, Igor i dva Željka penju se na Anića kuk. Ja sjedam na klupicu, skidam gojzerice i odmaram noge dok se Barica i Joso ne vrate. Dugo smo ih čekali, njihovi dojmovi su odlični, špilja je navodno prekrasna. Spuštamo se dalje po kamenoj stazi i nakon bezbrojnih „jao" koje sam izgovorila u sebi sa svakim korakom, napokon se svi okupljamo oko kombija. Sada znam, čeka nas kupanje, mukama je konačno došao kraj.

Kupanje u Selinama
Stigli smo i na plažu. Barica i ja se presvlačimo u kupaće kostime iza jednog drveta. Pred nama kamenje, i još kamenja, jedva ulazim u vodu. Svaki korak boli. Na ovom izletu suđeno mi je kamenje. A onda napokon, buć u vodu. Ah, koji dobar osjećaj. Više plutamo nego što plivamo. U vodi smo kratko, žurimo na pizzu. Nakon pojedene pizze i popijenih piva krećemo put Zagreba. U kombiju razmišljam o svemu proživljenom. Bilo mi je fizički naporno, ali psihički se nikad nisam bolje osjećala. Drago mi je što me Željko uspio nagovoriti da idem na ovaj izlet. Predvečer stižemo u Svetu Nedelju i odlazimo svi zajedno na piće kod Rudija. Padaju nazdravice i posljednja fotografiranja. Nakon nezaboravna tri dana zajedničkog druženja rastajemo se do nekog ponovnog susreta.

(Ivana Jaklenec, 15.8.2011.)