Nedjelja, 27. lipnja. Osam je sati ujutro. Oko fontane na Trgu Ante Starčevića okupila se šarena skupina ljudi, opremljena ruksacima, štapovima, fotoaparatima. Bilo je tu muškog i ženskog svijeta, mršavih i ugodno popunjenih, djece i starijih osoba. Slučajni prolaznici koji nisu znali što se zbiva, vjerojatno su se u čudu pitali: "Tko su sad pak ovi?" Bilo je to okupljanje građana željnih avanture i rekreacije na svježem zraku. Bio je to prvi izlet budućeg Planinarskog društva Sveta Nedelja.

Naime, slučajan susret nekolicine starih poznanika na festivalu "Dragi naš Kaj" kraj jezera u Orešju rezultirao je brzim dogovorom i realizacijom prvog planinarskog izleta. Dogovoreno je da tijekom ljeta ponudimo građanima Svete Nedelje nekoliko planinarskih izleta po planinama Hrvatske, kako bismo vidjeli kakav je interes za ovakav vid rekreacije te da istovremeno pripremamo dokumentaciju i sve ostalo za osnivanje planinarskog društva.

Okupilo se tog jutra 36-ero planinara od 14 do 70 i koju godinu starosti. Najmlađi sudionik izleta je bio četrnaestogodišnji Danijel iz Brezja. Došlo nam je u goste i devetero iskusnih planinara iz samoborskog planinarskog društva "Japetić". Organizatori izleta, ujedno i vodiči, bili su Damir Marenić i Željko Hajtok iz Brezja te Nevenko Čižmešija iz Kerestinca.

Planinarska povorka je krenula iz gradskog središta u 8:30 sati. Strmom stazom kroz šumu Padež popeli smo se na Svetonedeljski Breg s kojeg se pružao prekrasan pogled na sve strane: od Samoborskog gorja na jugozapadu i zapadu, preko Slovenije na sjeverozapadu, Hrvatskog zagorja na sjeveroistoku, Zagreba i Medvednice na istoku do Turopolja i Pokuplja na jugoistoku. Tamo nam se pridružio još jedan planinar pa se brojno stanje povećalo na 37. Do najviše točke svetonedeljskog kraja (300 metara n/m) trebalo nam je, uz kraće odmore, oko 45 minuta. Nastavili smo dalje grebenom prema Kladju. Iz Kladja smo se šumskom stazom popeli do Konščice. Usput smo na jednom izvoru popunili zalihe vode. Nakon toga smo lijepim, gotovo ravnim putem ispod šume, s prekrasnim pogledima došli do vikend naselja iznad Kladja. Uslijedio je uspon strmom šumskom stazom do Slavagore, slikovitog malog brdskog mjesta, gdje smo napravili petnaestominutnu pauzu kod seljačkog gospodarstva s restoranom. Dalje nas je put vodio nizbrdo strmom stazom do potoka Konščice, koji smo pregazili s kamena na kamen. Zbog divlje, netaknute prirode taj predio naprosto očarava. Samo ostaci jedne pradavne vodenice svjedoče da je nekad u toj sutjesci bilo života. I to je većini bio vjerojatno najzanimljiviji detalj na cijelom izletu. Još jedan kratak uspon i otprilike 4 i pol sata nakon polaska iz Svete Nedelje, pred nama se, poput ponosnog stražara koji bdije nad okolnim mjestima, ukazao stari grad Okić. Bez obzira na sve ljepote koje smo usput doživjeli: očaravajuće poglede, lijepe livade i šumske staze, divlji kanjon, obilje prekrasnog cvijeća, mnogima je, ipak, u trenutku kad su ugledali okićke stijene, laknulo. Bilo je usput i određenih poteškoća. Dvoje planinara je u Kladju odustalo od daljnjeg pješačenja zbog toga što im je sve to bilo prenaporno. Jednome su se planinaru već na Svetonedeljskom Bregu raspale gojzerice. I on je, bez obzira na silnu volju, u Kladju morao odustati pa nas je na kraju do Okića stiglo 34.

Nakon odmora i ručka većina se popela do zidina staroga grada Okića s kojih se pruža fantastičan pogled na sve strane, između ostaloga i na trasu kojom smo pješačili. U povratku smo se podijelili u više grupa. Jedan dio planinara se pobrinuo za motorizirani povratak, dok su ostali nastavili s pješačenjem. Samoborci su krenuli nešto prije nas ostalih pješice prema Samoboru, a mi ostali smo ubrzo, oko 15 sati, krenuli njihovim tragovima. Vodič je malo promijenio plan prema kojem smo se trebali vraćati opet preko Svetonedeljskog Brega te je zbog sunca i sparine umjesto "golog" Svetonedeljskog Brega odabrao šumske staze prema Samoboru, do kojeg smo još dva i pol sata ili otprilike 8 kilometara žuljali tabane. Bez obzira na činjenicu da smo propješačili ukupno 20-tak kilometara po vrlo zahtjevnom reljefu i na umor koji se jasno ocrtavao na našim licima, svi smo bili sretni i zadovoljni te s veseljem čekamo sljedeću planinarsku avanturu.

Foto album

(Željko Hajtok, 28.06.2010.)