Planinarsko društvo
P I N K L E C
Sveta Nedelja
Stilinovićeva 7, 10431 Sveta Nedelja (stara pošta)
e-pošta: pinklec.info@gmail.com; sastanci utorkom od 19:00

Kalendar aktivnosti

22-24.6.
pet-ned
KAMNIŠKE ALPE: Brana, Planjava, Ojstrica, Turska gora
Info: Denis Ježdik (091 337 10 91)
23/24.6.
sub/ned
MEDVEDNICA: planinarsko hodočašće u Mariju Bistricu
Info: Željko Hajtok (091 444 60 80)  Opširnije...
26.6.
utorak
Izvanredna izborna Skupština PD Pinklec
Info: Denis Ježdik (091 337 10 91)  Opširnije...
30.6./
1.7.
sub/ned
IVANŠČICA: Belecgrad (kampiranje), Ivanščica (vrh)
Info: Željko Hajtok (091 444 60 80)  Opširnije...
7.7.
subota
VELEBIT: Štirovača, Šatorina
Info: Željko Hajtok (091 444 60 80) 
15.7.
nedjelja
SLAVONIJA: Dilj gora, Krndija
Info: Mladen Planinšek (091 517 38 38) 
22.7.
nedjelja
GORSKI KOTAR: Bijele i Samarske stijene
Info: Denis Ježdik (091 337 10 91)  Opširnije...
29.7.
nedjelja
UČKA
Info: Marin Hrastov (091 767 53 89)

 

Plan izleta za lipanj (pdf)

Plan izleta za srpanj

 

 fb

planinarske skole6

planinarske price6

planinarski put svn okic6

rekracijske staze7

foto albumi

Željko Hajtok: Bitorajske zgode i nezgode

 
bitoraj vrhPo mnogo čemu je poseban Burni Bitoraj, brdo dugačkog bila koje se, kao dio masiva Velike Kapele, nalazi u srcu Gorskog kotara. Između ostaloga, poseban je i po imenu, koje dovoljno govori o tome što planinara čeka gore na njegovim vrhovima, među kojima je najviši Bitoraj, od razine mora viši prema nekim izvorima za 1386, prema drugima za 1385 metara. Taj će vas vrh iznenaditi prekrasnim pogledima, ali vrlo često i snažnom burom koja će se preko svake odjeće probiti do kostiju i koja ne dozvoljava dugotrajno uživanje u spomenutim pogledima.

U zavjetrini najvišeg vrha, na manjem idiličnom proplanku, smješteno je planinarsko sklonište "Bitorajka", lijepa drvena kućica koju je sredinom osamdesetih izgradilo Planinarsko društvo "Bitoraj" iz Zagreba.

Zbog bogatstva šumske vegetacije i kraških pojava odavna je Burni Bitoraj privlačio mnoge namjernike, prije svega znanstvenike - biologe i geologe, čije su šetnje ovom planinom zabilježene još u pretprošlom stoljeću. Stoljetne bukve, jele i smreke ispod svojih i po nekoliko desetaka metara visokih krošnji kriju pravi geomorfološki raj: brojne ponikve, špilje, jame i razne druge kraške pojave, još uvijek samo djelomično istražene.

U novije vrijeme Bitoraj ipak najviše privlači planinare, što zbog lijepih pogleda, što zbog relativno pristupačnih staza koje će vas za samo dva-tri sata hoda dovesti do vrha, vrteći se oko bezbrojnih vrtača i kamenih gromada koje svojim zanimljivim oblicima čine pravu kamenu galeriju.

Ponukan navedenim, i pisac ovih redaka u više je navrata osjetio poziv ove zanimljive planine, iskusio mnoge njene ljepote i čari, ali više puta doživio i njenu najsuroviju osobinu - buru, koja često puše takvom žestinom da čovjek stječe dojam kako ga planina ne želi primiti u svoje okrilje, već ga tjera natrag u dolinu. Da, ponekad bi stvarno bilo najrazboritije okrenuti se i sići u zavjetrinu podbitorajskih naselja, pričekati dan, dva ili više pa uživati u beskrajnim ljepotama, a ne prkositi bijesnoj planini.
 
 
BITORAJSKI RAGBI
 
kraj bitorajkeMoj prvi susret s Burnim Bitorajem zbio se u prosincu 1990. godine. Bio je to izlet Omladinske sekcije Planinarskog društva Zagreb-Matica, tada još uvijek bez današnjeg prefiksa "Hrvatsko". Nakon neuspjelih pokušaja organiziranja višednevnog izleta na Velebit zbog ukidanja praznika - tadašnjeg Dana Republike, dogovorili smo dvodnevni vikend izlet na Bitoraj. Putovali smo vlakom do mjesta Vrata, kamo smo stigli malo prije podneva te nešto kasnije započeli s pješačenjem. Do Bitorajke nam je trebalo otprilike 2 i pol sata hoda. Staza je bila relativno lagana, kretanje je bilo malo otežano zbog zimskih uvjeta - dosta visokog snijega i vrlo jake bure. Tek na nekoliko mjesta pružao se lijepi pogled na Risnjak, inače je gusta šuma sprečavala vidik.

U domu smo zatekli grupu Velebitaša - speleologa, njih dvanaestoro, koji su tu došli dan ranije. Otišli smo na vrh, a po povatku u dom, nakon ručka, Čedo, jedan od Velebitaša, predložio je da odigramo partiju ragbija na livadi ispred planinarske kuće. Mi smo to s oduševljenjem prihvatili, zaboraveći da smo se neposredno prije toga ko svinje nažderali čvaraka i ostalih Božjih darova, pa nismo mogli puno trčati.

Bio je pravi užitak bacati se po onoj podlozi od dvadesetak centimetara snijega. Izgubili smo od Velebitaša 6:2, ali smo zato u ozljedama bili izjednačeni - 2:2. Vlatko i jedan Velebitaš jedva su došepali do podnožja planine sljedećeg dana. Ja sam Velebitašici Ivi u žaru igre pomogao da gurne neku granu u nos, uslijed čega je pustila malo krvi, a sam sam udario lijevim okom nekoga u gojzericu (tragovi gojzerice poznali su se danima). Ivi je prilikom duela sa mnom ispala leća iz oka, koju smo pukom srećom, zahvaljujući odbljesku od Sunca, uspjeli pronaći u snijegu. Nakon utakmice Velebitaši su išli klopati, a mi smo se odmarali i trošili zalihe pijače.

Kad je već pao mrak počela je pjesma, koja je potrajala dosta dugo, a mi najuporniji pjevali smo do 10 sati. Slijedilo je još malo zezanja u spavaoni, gdje smo bili stisnuti na podu ko sardine u konzervi. Oko pola jedan probudila me Aida, koja je spavala do mene. Puls joj je bio nevjerojatno ubrzan. Aidin dečko Alen, koji je spavao s njene druge strane, malo je preveć popio, pa ga nije uspjela probuditi. Spustio sam se s njom u dnevni boravak, gdje se malo opustila i nastavila spavati dolje.

Stazu kojom smo se spuštali sljedećeg dana svi ćemo dugo pamtiti zbog nekoliko prekrasnih detalja: najprije smo se zapanjili kad smo vidjeli nebesko plavetnilo nad Bitorajem, takva plava boja u urbanim se sredinama već odavno ne može vidjeti; zatim ponikve (vrtače), stijene, šuma - fantastična divljina. Kad smo se već spustili blizu Liča, doživjeli smo jednu vrlo zanimljivu sliku: čisto nebo s jednim jedinim oblakom, sunce u blizini oblaka i duga kroz oblak. Na kraju nam je i želudac osjetio nešto od bitorajskih ljepota. Joško nam je otkrio da je šipak, ošinut mrazom, pravi specijalitet, a bilo ga je u neizmjernim količinama. S Ličkog polja pružao se fantastičan pogled na Risnjak, Snježnik te Medveđak i ostale vrhove.
 
 
KAD HELIKOPTERI PADAJU
 
Sljedećih nekoliko godina nije bilo prilike za uživanje u bitorajskoj divljini jer sam planinarsku opremu morao zamijeniti vojnom. Nakon nekoliko godina službe u 1. gardijskoj brigadi odlučio sam se malo odmoriti te sam prihvatio ponuđeni posao na Brijunima. Zbog prirode posla bio sam prisiljen često putovati u zagrebačku bazu postrojbe. Ljeti, za vrijeme dvomjesečnog boravka Predsjednika na Brijunima, tamo je dežurao dio helikopterskih ekadrila 1. hrvatskog gardijskog zbora i 1. hrvatskog gardijskog zdruga. Kako su helikopteri gotovo svakodnevno prometovali na relaciji Brijuni - Zagreb i obrnuto, često smo ih koristili za službena putovanja u glavni grad i glavnu bazu naše postrojbe.

Slučajno ili ne, koridor kojim su helikopteri letjeli prema Zagrebu i natrag prolazio je preko Burnog Bitoraja, tik uz najviši vrh, na svega par desetaka metara većoj visini od visine vrha. Letjeti helikopterom iznad Gorskog kotara poseban je ugođaj. Pogled na sva ta brda koja, prekrivena stoljetnim šumama, poput ogromnih zelenih piramida izranjaju iz tla, promatrača neminovno ostavlja bez daha. Prisjetio bih se u tim trenucima bitorajskog ragbija i mnogih drugih zgoda od prije nekoliko godina tijekom planinarskih posjeta Gorskom kotaru. Svaki, baš svaki put obuzela bi me sjeta. Kako li mi je samo nedostajalo druženje s planinarima i planinama. Na Brijunima, unatoč njihove neupitne ljepote, već nakon nekoliko mjeseci čovjek se osjeća kao u zatvoru. A kad još svako malo letiš iznad onog beskrajnog zelenila Gorskog kotara koje promatraču odašilje osjećaj potpune slobode, ne možeš u takvim trenucima zatomiti tugu.

Jednom prilikom, mislim da je bilo ljeto 1997. godine, dok je helić prolazio pored najvišeg bitorajskog vrha i dok su oni hrabriji putnici spavali ili promatrali okoliš, oni manje hrabri pokušavali smiriti drhtava koljena, a ja sam, po običaju, utonuo u svoje misli i uspomene, mirno uživao u pogledu na beskrajnu ljepotu koja se pružala ispod mene, odjednom smo osjetili strahoviti pritisak. Imaš osjećaj kao da ti kompletna nutrina pod strašno jakim pritiskom želi izbiti kroz glavu van. Helikopter je ušao u zrakoprazan prostor i došlo je do naglog poniranja od desetak i više metara. Panična vriska na nekoliko je sekundi nadjačala silne decibele koje stvara motor helikoptera. Helić je, naime bio pun zaposlenica Ureda predsjednika - kuharica, konobarica, spremačica i drugih, koje su se vraćale u Zagreb nakon jednotjedne smjene na Brijunima. Jedina misao koja je u tim trenucima svakom putniku prošla kroz glavu bila je: gotovo je, pogibamo. Koliko mi je samo puta prethodnih godina ta misao protutnjala glavom! Ali, zar se to mora dogoditi baš sada, kad je rat već pomalo postajao prošlost? Srećom nakon nekoliko sekundi i desetak metara poniranja, naše se zračno prometalo smirilo i opet uhvatilo svoj pravac kretanja. Pilot nam je, nimalo zabrinut i smijući se, pojasnio da je helić ušao u zrakoprazan prostor, što se, kaže, vrlo često događa. Ponekad sam doista znao osjetiti manja poniranja, ali nikad ovakvo. Spomenuo je još da se na tom području sudaraju kopnena i mediteranska klima, što često izaziva razne poremećaje u zraku - od zračnih vrtloga, također opasnih za leteća prometala, do zrakopraznog prostora. Razmišljajući kasnije o tome, pomislio sam da možda baš iz tog razloga na Burnom Bitoraju stalno puše jaka bura. U svakom slučaju, Bitoraj me je opet uspio iznenaditi svojom divljom i nepredvidivom ćudi.
 
 
JAGODE S POGLEDOM
 
bitoraj6aBrijuni su mi nakon dvije i pol godine pomalo dosadili, pa sam se preselio u zagrebačku bazu postrojbe na Tuškancu, što mi je omogućilo da se opet posvetim planinama i planinarenju. Nakon mojeg višegodišnjeg izbivanja iz planinarskog društva, Bruno, voditelj planinarske škole u Hrvatskom planinarskom društvu Zagreb-Matica 1999. godine, odlučio me malo više angažirati tijekom škole, pa sam bio glavni ili pomoćni vodič na većini izleta. Školu u Matici je, po običaju, upisalo nešto manje od stotinu polaznika, a ja sam se uspio skompati s jednom ekipom od desetak-petnaest ljudi. Dio njih još je tijekom škole izrazio želju da ih po završetku škole povedem na višednevnu turu Velebitom. Kako nitko od njih nije imao iskustva s noćenjem u nekomforu planinarskih skloništa, što nas je na Velebitu čekalo, odlučio sam ih par tjedana prije ture, kao pripremni izlet, povesti na dvodnevni trening po Burnom Bitoraju, s noćenjem u planinarskom "pansionu" Bitorajka.

U to vrijeme još se često kao sredstvo za putovanje na planinarske izlete koristio vlak pa se tako i vesela grupa Matičara jedne sunčane lipanjske subote uputila vlakom iz Zagreba u Gorski kotar. Iskrcali smo se iz vlaka u Fužinama i krenuli u pješačku pustolovinu. U planinarskom vodiču dr. Poljaka, koji smo tada mi vodiči koristili kao glavnu pomoć i izvor informacija prilikom planiranja izleta, naišao sam na podatak da se između Fužina i Vrata nalazi jedno zanimljivo brdo, malo niže od 900 metara, s prekrasnim pogledima na jezero Bajer i velik dio Gorskog kotara. Brdo ima zanimljivo ime - Preradovićevo brdo, dok se vrh tog brda zove Preradovićev vrh. Brdom se proteže lijepa šetnica - sigurno pogađate, zove se Šetnica Petra Preradovića. Nisam uspio pronaći poveznicu tog poznatog hrvatskog pjesnika - Ilirca s fužinskim krajem. Kako je meni jedna od najvažnijih komponenata u planinarenju ono što oko doživi, nisam želio propustiti obećane poglede od kojih staje dah. Procijenio sam da imamo dovoljno vremena za uspon na Preradovićev vrh i malu šetnju uz jezero Bajer, pa smo se sa željezničke stanice u Vratima odmah uputili puteljkom prema pjesnikovu vrhu. I nismo zažalili. Prekrasni pogledi na jezero i okolne vrhove ostavit će bez daha i najravnodušnije planinare. A za taj dodatan trud bili smo i posebno nagrađeni. Malo prije vrha pažnju su nam privukle prekrasne crvene bobice, čiji se miris širio nadaleko, osjetili smo ga čim smo se počeli penjati na pjesnikovo brdo. Bilo ih je u izobilju. I bile su iznimno velike. Kojeg li veselja! Koje li čari! Sjedneš pored staze i nekoliko minuta se ne moraš maknuti s mjesta. Uživaš u dvostrukom užitku: prefine jagode s prekrasnim pogledom. Naravno, pjesnikovo brdo nas je zadržalo puno dulje no što smo planirali. Najradije bismo i ostali na njemu do sutrašnjeg povratka. No, naš cilj je ipak bio Bitoraj, odnosno navikavanje tek iškolovanih planinara na nekomfor prosječnog hrvatskog planinarskog skloništa. Teška srca smo napustili taj raj i spustili se stazom do jezera Bajer kraj Fužina, gdje su neki iskoristili priliku za mali kupanac, a potom smo krenuli u divljinu Burnog Bitoraja.

bitoraj1aUz puno šala, pjesme i zafrkancije na temu našeg hotela vrijeme proleti brzo, kao da je nošeno uvijek prisutnom bitorajskom burom. I, premda bi čovjek poželio da tako dobar vikend, u tako krasnom kraju, u tako dobrom i veselom društvu potraje zauvijek, brzo je došlo vrijeme za povratak. Uvijek sam nastojao dobro isplanirati vrijeme i izbjeći kašnjenje na vlak pa smo i te nedjelje dosta rano krenuli s Bitoraja put Liča. Još smo jednom bili nagrađeni prekrasnim pogledima na okolne vrhove i na Ličko polje ispod nas.

Taj vikend nije bio zanimljiv samo planinarima - savršeno vrijeme izmamilo je na brdo iznad Ličkog polja mnogobrojne paraglajdere, koji su nam priuštili dodatno zanimljive poglede. Nebo je bilo doslovno ispunjeno duguljastim šarenim jedrima.

Stigavši u Lič, odlučili smo se osvježiti u bircu u neposrednoj blizini željezničke stanice, jer smo do dolaska našeg vlaka imali još nešto više od sat vremena, barem je tako pisalo u voznom redu - knjižici koju smo mi vodiči svake godine kupovali u HŽ-u. Tek što smo zasjeli na terasi kafića, uživajući u suncu i pivici, kad smo čuli drndanje kotača po tračnicama. Premda smo bili sigurni da to nije naš vlak, jer imamo mi vozni red "v žepu", krenule su pošalice - kaj ak je to ipak naš vlak? Zezali smo se kako ćemo morati čekati do jutra sljedeći vlak. Petnaestak minuta prije nego što bi trebao stići vlak krenuli smo prema stanici. Zatekao se tamo neki radnik HŽ-a koji nas je u čudu gledao i upitao što radimo na stanici. Čuvši naš odgovor da čekamo vlak, pojasnio nam je da ćemo se prilično načekati, manje-više do sutra. U tom trenutku samo sam gledao kamo da pobjegnem, kako da se sakrijem - ubit će me ovi moji. Sve divote koje smo doživjeli učas su pale u zaborav, a po meni su još dodatno pljuštale salve lijepih želja. Pokušao sam uvjeriti ekipu kako sam siguran da u voznom redu piše da vlak treba stići za par minuta, ali kad nam je djelatnik HŽ-a pokazao vozni red obješen na stanici, na kojem piše kako je vlak koji smo uz šale ispratili pogledom sat ranije doista bio naš vlak, morao sam pretrpjeti još mnogo verbalnih oborina koje su pljuštale po meni. U cijeloj toj panici uspio sam nekako iskopati iz ruksaka knjižicu s voznim redom, u kojem je doista bilo pogrešno upisano vrijeme dolaska našeg vlaka. Radnik HŽ-a nam je rekao kako zna za taj propust. Super! Bujica "lijepih" riječi bila je preusmjerena s mene prema HŽ-u. Kad smo ispraznili sva spremišta psovki koje su bile uskladištene u nama, tek je tada počela prava panika. Svi smo morali sutradan ujutro biti na poslu. A prvi sljedeći vlak ide tek pred zoru. I to iz Fužina. Kad smo se malo smirili, dogovorili smo se da ćemo krenuti pješice prema Fužinama i usput stopirati. Sigurno će netko od paraglajdera ići prema Zagrebu. Nismo hodali ni pola kilometra kad nam je stao jedan auto, a jedna od sudionica izleta - Arna počela je skakati po cesti od veselja, kličući glasno: Radovan, Radovan! Prepoznala je prijatelja za volanom i znala je da je za nju problem riješen. I ne samo za nju. Radovan je bio sam u autu pa se nekoliko naših povezlo s njime. Još je jedan dio ekipe imao sreće s autostopom. Bez obzira što sam i sam ujutro morao biti na poslu, kao vodič želio sam zbrinuti sve ostale pa sam prepustio mjesta u autima drugima. Na kraju smo ostali bez prijevoza samo Jajo i ja. Više nitko nije stao. Nas dvojica dopješačili smo do Fužina, gdje smo čekali vlak. Kasno navečer došao je neki vlak koji je vozio samo do Ogulina. Već je počelo svitati kad je na ogulinsku postaju došao putnički vlak iz Splita, kojim smo došli do Zagreba. Naravno, obojica smo zakasnili na posao.

Cijela ova nezgoda s vlakom za dvoje ljudi je ispala sudbonosnom. Naime, tijekom putovanja do Zagreba Arna i Radovan su skužili međusobnu kompatibilnost, koju su uskoro okrunili brakom i prekrasnom kćerkicom i, kako to obično biva u lijepim pričama, još uvijek sretno žive zajedno. Eto, neka je nekome bitorajska bura donijela vječno sunce.
 
 
DVA KORAKA NAPRIJED, JEDAN NAZAD

bitorajske bijele stijeneNakon ovog neugodnog iskustva trebalo mi je pola desetljeća da se opet vratim Bitoraju. Ujesen 2004. godine Rajko i ja odlučili smo povesti na Bitoraj Gorsku sekciju Zagreb-Matice. Kako smo se svaki put do tada i penjali i spuštali s fužinske strane, ovaj put smo odlučili voditi ekipu s druge strane - iz Brestove Drage. Tjedan dana prije izleta išli smo u izviđanje. Premda je bio izuzetno hladan dan, sukladan mjesecu u godini - studenome, igra sunca i snijega, kojeg je bilo u izobilju, priuštila nam je nezaboravne slike.
Tjedan dana kasnije pedesetak Matičara krenulo je busom put Gorskog kotara. Svjesni činjenice da vrijeme nije baš idealno za planinarenje po takvom terenu Rajko i ja unaprijed smo se dogovorili da ćemo se podijeliti u dvije grupe. "Jača" grupa ići će, sa mnom na čelu, iz Brestove Drage na Bitoraj, pa preko Viševice do planinarskog doma Vagabundina koliba, a "slabija" će doći busom do Vagabundine kolibe, odakle će ih Rajko voditi na Viševicu i Zagradski vrh. Nešto više od pola ljudi iskrcalo se iz busa u Brestovoj Dragi. Već prvi koraci izvan busa dali su nam do znanja da nas čeka ludi provod. Bura je derala ko luda i bacala nas ko igračke po zaleđenoj cesti. Napredovanje umjereno strmom stazom preko Bitorajskih bijelih stijena bilo je vrlo otežano. Napraviš dva koraka naprijed, bura te vrati jedan nazad. I tako cijelo vrijeme. Morali smo hodati skroz pognuti, da bude što manji otpor zbog vjetra. Na vrhu nije bilo nikome do uživanja u lijepim pogledima i vjerojatno bismo se istog trena sjurili do Bitorajke da bura nije Nenadu zbacila kapu s glave i zavitlala ju na granu dosta poviše naših glava. Smiješne su bile scene naših pokušaja da skinemo kapu. Na kraju se Neno uspio uspeti po relativno tankom deblu i srušiti kapu. A bez kape bi teško mogao dalje hodati, bilo je toliko ledeno da bi vjerojatno, izlažući se dulje takvim uvjetima, zadobio opasne smrzotine.
Još prije dolaska na vrh bili smo svjesni da moramo mijenjati prvobitni plan jer preko Viševice po takvim uvjetima do Vagabundine kolibe ne možemo stići. Procijenili smo da ćemo najviše zavjetrine imati na spustu prema Vratima, odakle ćemo mobitelom pozvati vozača autobusa da dođe po nas i prebaci nas do Vagabundine kolibe, gdje nas čeka ručak.
Nakon kraćeg odmora u Bitorajki spustili smo se u Vrata. Taman smo pomislili kako je nevoljama došao kraj, kad su jaku buru zamijenile nove nevolje. Uzaludno smo pokušavali nazvati mobitelom vozača i ostale planinare iz one druge grupe - kod Vagabundine kolibe tada nije bilo signala ni od koje mobilne mreže. Na kraju je ipak jedan planinar primio poruku kojom smo tražili da nam pošalju autobus pa smo uskoro sretni i veseli ručali u Vagabundinoj kolibi, a nakon ručka je krenula planinarska veselica koja se nastavila i u busu, sve do povratka u Zagreb. Po dolasku u Vagabundinu kolibu saznali smo da je i druga grupa zbog jake bure skratila svoju misiju. Penjali su se samo na Zagradski vrh, dok su Viševicu ostavili za neku drugu konjipriliku. Prilikom povratka iz Vagabundine kolibe prema Fužinama doživjeli smo doista nesvakidašnju zgodu. Cesta je bila pretvorena u klizalište i dok se autobus lagano njihao s jedne strane na drugu, kao da pokušava plesati na tom ledu, odjednom se pred nama, nasred ceste, pojavilo stado poludivljih konja. Nisu uopće doživljavali autobus koji je lagano klzio zaleđenom cestom prema njima, ne mogavši se zaustaviti. Pojedini putnici su već vjerojatno namjestili govorne organe u položaj za vrisak, kad se autobus ipak uspio zaustaviti doslovno na par centimetara od jednog konja. Nisu se konjeki baš previše uzbudili zbog toga, bezbrižno su nastavili svoj tulum na ledu. Kako nismo bili baš previše raspoloženi da iziđemo van iz busa i pokušamo otjerati konje s ceste, vozač se nastavio lagano kretati, neprestano trubeći, dok se četveronožni klizači nisu sklonili s ceste.
 
 
PINKLEC NA RAME, PA NA BITORAJ

bitoraj vrh pinkleciZadnjih godina u nekoliko sam navrata imao priliku šetati bitorajskim stazama s Planinarskim društvom Pinklec iz Svete Nedelje. Bili su to uvijek lijepi izleti, doduše bez onako zanimljivih zgoda i nezgoda kakvih je bilo na prethodno opisanim izletima, ali nas zato bitorajska bura ni jednom nije zaobišla. Očito Burni Bitoraj bez bure ne ide, doista s pravom nosi svoje ime.

Zadnje druženje s bitorajskom burom doživio sam u siječnju 2018. kao vodič grupe iz PD Pinklec, uz nekoliko pridruženih članova drugih društava iz Zagreba i okolice. Već na samom startu, na parkingu na rubu sela Vrata, bilo nam je jasno da će nas bitorajska bura dobro osvježiti. Tijekom cijelog puta prema vrhu neumorno nas je pratila, što je planinarenje učinilo prilično neugodnim. S druge strane, bio je vedar, sunčan dan. Cijela ta meteorološka zbrka izazivala je i zbrku osjećaja - čas uživaš u igri sunca i zaleđenih vrhova stoljetnih smreka, čas ti ledeni vjetar potisne to raspoloženje i izaziva sasvim suprotno - nelagodu. Nisi siguran koji je osjećaj nadvladao. Došavši već sasvim blizu proplanka na kojem se nalazi planinarska kuća Bitorajka, sunce je već bilo dovoljno jako pa se počeo otapati led na krošnjama stabala. Krupne kapljice onog što je do maloprije bilo led padale su nam za vrat pa je bilo vrlo neugodno hodati u takvim uvjetima bez kabanice ili kišobrana (a kome se još tako nešto da vaditi iz ruksaka?!). Na proplanku oko planinarske kuće bila je, kao i obično, zavjetrina, što je omogućilo vrlo ugodan predah. Odjurili smo na desetak minuta udaljen vrh, gdje je bura puhala tako snažno da se hladnoća probijala kroz rukavice i drugu odjeću. Ali, ta ista nesretna bura, očistivši prostrantvo iznad i oko nas, pobrinula se da ipak ne bude sve tako crno pa smo imali priliku uživati u prekrasnim pogledima na sve strane.
 
Tada su nam malo veselja priredili sakupljači žigova. Smiješni su bili njihovi napori da ispod debelog sloja leda nanjuše gdje se nalazi žig Hrvatske planinarske obilaznice. Zahvaljujući opisu iz dnevnika obilaznice locirali su otprilike mjesto gdje se nalazi žig i tada je krenulo kopanje leda kako bi se žig oslobodio ledenog okova. Bura se pobrinula da otiskivanje žiga u dnevnik ne bude nimalo ugodan posao. U rukavicama je to dosta teško napraviti, a bez rukavica se vršci prstiju već za nekoliko sekundi počinju smrzavati. Dokaz je to da je priroda uvijek jača od nas - ako nam želi napakostiti - napakostit će nam.

Kako sam na početku priče rekao da ne dozvoljava bitorajska bura predugo uživanje u lijepim pogledima, tako je bilo i ovaj put. Dosta brzo smo se sjurili do Bitorajke, gdje smo si u toploj zavjetrini lijepe, osunčane livade, koja je jednom u svojoj ne tako davnoj povijesti bila ragbi igralište, priuštili sasvim ugodan odmor.

Burni Bitoraj me svaki put kad ga posjetim iznova oduševi svojim ljepotama, svojom divljinom, stijenama, vrtačama, stoljetnim stablima koja svojim krošnjama sakrivaju plavetnilo kakvo se danas rijetko doživljava. Uvijek jedva čekam novu prigodu za uživanjem u beskrajnim ljepotama koje nam tako nesebično poklanja Burni Bitoraj, ali i cijeli Gorski kotar.
 
(Željko Hajtok, lipanj 2018)