Krenuli smo dok je još bilo rano. Prerano. Obećah sebi da ću putem ubiti oko, ali naravno, nisam. Žulj vozi. I vodi izlet, jer se Samir razbolio. Bio je baš žalostan što ne može ići. A sve je s Jopom pripremal i organiziral. Ja sam, nevoljko, preuzela financije. Donacije za grah i donacije za djevojčicu.

Stigavši pred Petrinju, sjećanja su počela navirati. Dok smo prolazili autom, slike su se nizale. Jedna gora od druge. Razrušene kuće i zgrade, oštećeni krovovi, kontejneri i druga, privremena polurješenja. Iako smo prošle godine vidjeli sve te štete i tuge, ovaj mi je put sve teže palo. Jer, malo je toga napravljeno. Premalo. Suze sam poskrivečki brisala, da me Orka ne skuži. Ona je prvi puta, od potresa, u Petrinji. A Petrinja nam je dobro poznata. I draga. Moja je šogorica Sanja rodom iz Petrinje. Njena obitelj i dalje živi ovdje. Zato je Samir angažirao Sanjinu sestru Davorku, učiteljicu u OŠ Ivan Goran Kovačić Gora, da sa svojim kolegicama i kolegama pronađu jedno dijete kojem bi mi pomogli i malo olakšali zimu i vrijeme dok čekaju da država konačno odradi svoj dio. To je bio težak zadatak, jer na tom području ima jaaaako puno potrebitih.

Krenuli smo prema Hrastovici. Dogovor je bio da se nađemo pred Narodnim domom „Stjepan Radić“, baš kao i prošle godine. A prošle godine smo se našli na istom mjestu, kako bi obilježili godišnjicu od potresa. Ne, nismo slavili potres. Slavili smo bratstvo i jedinstvo, onakvo kakvo se rađa u teškim vremenima: neki su članovi PD Pinklec i HPD Gora pomagali u sanaciji baš u ovom selu, Hrastovici. Rodila su se neka nova prijateljstva, i godinu dana nakon potresa, organizirali smo zajedničko planinorenje oba društva, i svih ljudi dobre volje. Sad smo ovdje već drugu godinu, i iako ne mogu tvrditi da se radi o tradiciji, mogu ponosno reći da se radi o stvaranju tradicije. Skupilo nas se oko šezdesetak, a skupili smo i sredstva za malu djevojčicu Lanu, da olakšamo bar malo njoj i njenoj obitelji. Humanitarna nota za lijepu tradiciju.

Nakon kaj su dečki, Jopa i Žulj, pozdravili sve okupljene i učiteljica Davorka se zahvalila u ime djevojčice i njene obitelji, krenuli smo put Hrastovičke gore. Jutro je bilo svježe i čisto, staze blatnjave. Put ka gori nije zahtjevan i više je to bila šetnja nego li ozbiljno planinorenje. Do doma „Matija Filjak“ došli smo brzo, prerano za grah! Gore su nas dočekali članovi PD Zrin i lijepo nas ugostili. Kako smo morali čekati grah, jer smo došli prerano, Zrinjani su nas počastili čajem i kolačima. Kolači su bili odlični, kao i dobrodošlica! Pa sam se napucala da skoro nije grah stal. Neki su planinori otišli na laganu šetnju prije ručka, do vidikovca. Tad je već granulo sunce, dan je bio prelijep, vidik također. Vidi se veliki dio Banije.

Svi smo proveli lijep dan na friškom zraku, okupani suncem, u veselom druženju i razgovoru. Neki su i zapjevali. Inače, dom i okolica doma su jako lijepo uređeni. Imaju prekrasan vrt i garant je predivno kad je u cvatu, jer je i sad bilo lijepo, bez cvijeća. Vidla sam i dva roštilja. I nekoliko žena s čoporom djece. To me posebno obradovalo, djeca u prirodi, crvenih obraza i blatnjave guzice i koljena. A slično je bilo i s nekoliko odraslih, pogotovo tokom spuštanja. I Žulj je opal na rit. Poslije sam ga morala braniti od napasnih žemski, dok se presvlačil pored auta.

I za kraj, kak bi rekel Delboy, this time, next year, we`ll be in Hrastovica again!

(Dijana Kralj, siječanj 2023.)