Nekako nam ove godine baš i ne ide s izletima u Sloveniju. Taj nesretni Bohor u Posavskom hribovju, blizu Krškog, već smo dva puta odgađali, prvo u siječnju, a potom i u veljači. Kako sam ja trebao biti vodič tog izleta, odlučio sam da ga u ožujku konačno moramo održati. I bi tako.

Prve nedjelje u ožujku okupilo se u ranu zoru u centru Svete Nedelje omanje društvance, odlučno u namjeri da osvoji Bohor. Usput smo još pokupili dvoje članova u Samoboru. Ukupno nas je devetero privremeno emigriralo u Sloveniju. Išli smo s dva auta. Mladen je vozio jednu grupu u kojoj su bili, osim njega, Goga, Pavica, Goran i Dino, a Amalija drugu, u kojoj smo bili, osim nje, Barica, Joško i ja.

Dogovor je bio da vozimo starim cestama, kako bi izbjegli plaćanje skupe slovenske cestarine, preko Brežica, Krškog, Brestanice, Senova i Dovškog do sela Dobrova na obroncima Bohora. Ali, naći ćemo se u Dovškom, ukoliko tamo nađemo neki birc da popijemo jutarnju kavicu jer je nekima to obavezni jutarnji ritual. Ukucali Mladen i ja lijepo Dobrova u GPS-ove i krenuli u avanturu preko granice. Bilo nam je malo čudno kad nas je Mladen, koji je granicu prešao ispred nas, pretekao malo prije Brežica, a nismo vidjeli da je usput negdje stajao. Nismo se previše zbog toga uzbuđivali, nastavili smo dalje. Došli mi u Dovško, birtije nigdje, ali nigdje ni Mladenovog auta. Nastavili smo do Dobrove, ali Mladena ni tamo nije bilo. Ništa, moramo u roaming. Iskopam nekako iz ruksaka mobitel, kad tamo sasvim solidan VIP-ov signal. Nemrem vjerovat. U Samoborskom gorju mi se prije par tjedana gubio signal i prebacivalo me na slovensku mrežu, a sad, 30 km zračne linije od granice, u nekoj vukojebini usred planine, dobar signal. Super, bar će bit jeftinije telefoniranje.

Nazovem Mladena, pitam ga gdje je. Kaže on u Dobrovi. Pa u kojoj crnoj Dobrovi, kad smo mi u njoj, a ne vidimo te nigdje. Istina, Dobrova je selo raštrkano u više zaseoka po brdima ispod vrha Bohora, iznad Senova. Ali, kaže Mladen da nisu na brdu, nego negdje dolje. Znači, nije u ovoj Dobrovi. Sva sreća, tu je GPS, koji je prvo zeznuo, a sad će spasiti stvar. I, eto Mladena za desetak minuta. Kad smo se konačno našli, pogledali smo kartu i skužili da ima još jedna Dobrova, malo dalje, pod brdom i Mladena je GPS doveo u tu krivu Dobrovu. Ali, bitno da smo se na kraju našli.

Dok smo čekali Mladena, skužio sam da sam ostavio fotoaparat u svom autu u Svetoj Nedelji. Zaboravio sam ga ponijeti kad sam se ukrcavao u Amalijin auto. A ostavio sam ga lijepo izloženog na stražnjoj polici. Uz to, stražnji poklopac svog Unića ne zaključavam jer nešto ne štima s bravicom. A fotoaparat sam platio oko 4 soma kuna. Osim toga, neću moći slikati. A već i vrapci znaju da jako volim slikati. S Bohora se, ako je lijepo vrijeme, prekrasno vide Alpe, Žumberak, Pohorje... Ima već i lijepog cvijeća. Svakako, puno mogućih motiva za fotografiju. Od pogleda neće biti ništa, to je već ujutro bilo jasno. Sreća, VIPnet nas je iznenadio pa sam mogao, bez straha od visokog računa, nazvati Karmen, koja danas nije išla na izlet, da se zaleti do mog auta i spremi fotić.

Nakon početnih poteškoća, krenuli smo, konačno, pješice prema vrhu Bohora. Kako to već biva u planinama, a to je osobito karakteristično za Posavsko hribovje, tamo gdje bismo se snašli i bez markacija, staze su označene dobro, a onda naletiš na neko križanje i moraš poslati cijelu ekipu da poput vojske u akciji pročešlja teren u potrazi za markacijama. Uspon do planinarskog doma na Bohoru nije dugo trajao, otprilike sat i pol. Kod doma je puhao jači vjetar pa smo odmah odjurili unutra. Nakon kraće pauze, krenuli smo do Velikog Javornika, najvišeg vrha Bohora, 1023 m nadmorske visine, do kojeg se mora hodati oko 45 minuta. Blata je bilo ko' u priči. Na nekim je mjestima bilo ostataka snijega. Za vrijeme uspona prema vrhu malo nas je počela močiti lagana kišica. A s vrha se pružao fantastičan pogled - ni na što. Na oblak, maglu. Doslovno fantastičan, moraš si ga zamisliti. Brzo smo se poslikali i krenuli nazad na ručak koji smo naručili u planinarskom domu.

Ručak je bio odličan, nitko nije imao nikakvih primjedbi. Ja sam pojeo ričet i popio čaj od kamilice. Malo smo si zapopevali jer stara je planinarska navika da se na izletima pjeva. Planinarenje bez pjesme je kao prazna pivska flaša. Nekaj fali.

 

Malo-pomalo, došlo je vrijeme povratka. Treba prije platit račune. Otišo ja do šanka, velim teti za šankom da naplati čaj i ričet. Sedem eurov in dvajset centi. O.K. Dam ja teti 10 eura, dobijem nazad nešto sitniša i ne razmišljam više o računu. Krenemo dolje prema autima i negdje usput, napipam u džepu račun pa ajd' da ga pogledam. I ubrzo shvatim kakva sam budala ispao. Na računu lijepo piše: čaj 1 euro, ričet 3.80, ukupno 7.20. Čudna neka matematika. Izgleda da su Slovenci odlučili promijeniti zakone koji oduvijek važe. Više mi nije čudno zašto tvrde da je vojarna na Svetoj Geri u Sloveniji, baš kao i razni drugi sporni tereni. Kako su u matematici odlučili da je 1+3.80 malo više od 4.80, tako su odlučili i da je ono malo preko granice njihovo. Pa kaj, koji euro manje-više. Koji metar terena manje-više. Ali, naravno, uvijek u njihovu korist.

Spustili smo se do auta, pozdravili se i krenuli prema Lijepoj našoj. Sretni što nas kiša nije oprala. Jer, baš kad smo krenuli, opet je počela malo kapati. Nije to, na kraju, bio tako loš izlet. Čisto ugodna šetnja za ovo doba godine. Samo da još sretno stignemo doma. Uključili smo GPS-ove da nas povedu prema Svetoj Nedelji. Spustili se mi s brda i došli do Senova. Dok je Amalija vozila, ja sam buljio u GPS. I lijepo on meni veli da na križanju u Senovu skrenem lijevo. Vozimo se mi tako, vozimo, kad, ono, nije nam baš poznato ono što vidimo kroz prozor. Kao da tuda jutros nismo prošli. Nakon nekoliko kilometara, skužili smo da nas GPS vodi skroz u krivom smjeru, prema Podsredi i Klanjcu, odnosno Kumrovcu, što je puno dalji put. Trebali smo ipak skrenuti desno na onom križanju. Sva sreća da nismo jako daleko otišli. Ništa, vraćaj se nazad. A ujutro sam Mladena zezao kaj je njega GPS doveo u krivu Dobrovu. Dogovorili smo se da to nećemo priznati Mladenu. Vi, koji čitate, nemojte mu reći, nemojte me cinkati.

Na kraju smo ipak sretno stigli u Svetu Nedelju. Kad sada razmišljam o izletu, možda bi bio pomalo dosadan, preobičan, da nije bilo usputnih manjih neprilika, od lutanja zbog naivnog povjerenja u GPS do čudne slovenske matematike.

(žh, 2.3.2014.)