Prve nedjelje u veljači Tomek nam je organizirao baš zanimljiv i neobičan izlet. Uši Istre jako su lijepo i nesvakidašnje čudo prirode. Iz daljine izgledaju fascinantno, ali kad se uvuče pod njihov svod, tek tada je doživljaj potpun. Na prilazu stijenama stoji upozorenje da se ne smije po njima penjati i da moramo biti tihi zbog zaštićenih i rijetkih vrsta ptica koje se tu gnijezde. Bogme su ptice našle baš lijepo stanište.

Nakon podulje pauze,  gableca iz ruksaka i uživanja u stijenama i u pogledu, nastavljamo dalje. Neki postavljaju pitanje koji nam je cilj današnjeg izleta. Pa Ušesa Istre. A koliko smo kilometara prešli? Pa… 2 kilometra. A prošla su već 2 i pol sata. A koliko još ima kilometara? Pa… još samo 12. Ali pitaju se još i kakva je staza dalje, jer do Ušesa Istre smo se samo spuštali. Ubrzo dobivaju odgovor. Nakon bajkovitog puta kroz šumarak, uz male stijene obrasle mahovinom, slijedi strm uspon, duljine otprilike 1 kilometar. Strmina se zatim polako smanjuje, nakon čega slijedi šetnja širokim putem po vrhu grebena, s kojeg se pružaju lijepi pogledi na sve strane - na Učku i Žbevnicu iza nas, na prostrane pašnjake lijevo i desno od staze, na manje vrhove koji su nas okruživali. Ma milina...

Bez pauza stigli smo do vrha Veliki Gradež, gdje je uslijedio malo dulji odmor. S vrha se pruža lijep pogled i na Tršćanski zaljev i na Dolomite u daljini. Neki su uporno tvrdili da se to vide Koper i Ankaran, ali smo ih ipak uvjerili da su u krivu i na kraju smo se svi složili da se radi o Tršćanskom zaljevu. Možda ne bi bilo loše s vremena na vrijeme organizirati vježbe iz orijentacije za članove Društva.

Nakon odmora, tijekom kojeg su neki uživali u horizontali, neki prezalogajili, neki samo uživali u pogledima, trebalo je nastaviti put jer nas je čekalo još oko 6 kilometara hoda. Svima je sad već bilo jasno da do utakmice između Hrvatske i Francuske u finalu Svjetskog prvenstva u rukometu nećemo stići u Svetu Nedelju.

Usput smo prošli preko još jednog malog vrhića Kuk i nastavili dalje. Uskoro je lijepa široka staza po zaravni prešla u usku stazicu po kamenju, koja se strmo spušta dolje u kotlinu, prema selu. Neki su u nevjerici gledali brdo s druge strane kotline, jer upravo je na tom brdu, i to pri samom vrhu, crkvica kod koje smo ostavili aute. Dakle, nakon što se spustimo dolje, morat ćemo se ponovno penjati.

Nakon što je prošao vrlo kratki, malo zahtjevniji, izloženiji dio po kamenju, uslijedio je blaži spust do sela. Nekolicina onih koji nisu bili vozači predlagali su da oni pričekaju tu u selu, a neka samo vozači idu tamo dalje uzbrdo, pokupe aute i vrate se po ostatak ekipe. Ha, pa i vozači su bili umorni. Neki nisu ni planirali voziti jer su bili već i prije izleta umorni, ali zbog nedostatka vozača ipak su pristali voziti. A i to selo ionako nije na putu prema kući. Na kraju su ipak svi, svatko svojim tempom, nastavili dalje strmo uzbrdo s druge strane kotline. To je zapravo staza križnog puta duljine cca 1.5 kilometar. I na kraju su svi, neki brže, neki sporije, sretni i zadovoljni stigli do parkinga.

A zašto je bilo neobično, kako sam napisala na početku? Pa, do kao nekog cilja izleta (jer tako se izlet zove - Ušesa Istre), ima oko 2 kilometra, a cijela ruta dugačka je oko 14 kilometara. Zatim se na početku spuštaš, a na kraju uspinješ. Zar nije neobično? Ali cilj na našim izletima ionako nije doći do nekog vrha ili neke zanimljivosti, kao što nije ni važno ide li se prvo gore pa zatim dolje. Može biti i sve zbrda-zdola, kako je Mislav jučer tijekom izleta rekao. Važno je da mi na našim izletima uživamo u prirodi i dobrom društvu. I da nas vodiči sigurno vode od početne do krajnje točke. I da i dalje budemo inventivni u odabiru destinacija i ruta.

Hvala Tomek na prelijepom izletu!

(Nataša Pipić, 3. 2. 2025.)

Cijeli foto album