Planinarsko društvo
P I N K L E C
Sveta Nedelja
Stilinovićeva 7, 10431 Sveta Nedelja (stara pošta)
e-pošta: pinklec.info@gmail.com; sastanci utorkom od 19:00

Kalendar aktivnosti

26.8.
nedjelja
SJEVERNI VELEBIT: Korenski vrh
Info: 091 579 46 28 (Dino Čapo)  Opširnije...
2.9.
nedjelja
MEDVEDNICA: Kameni svati, pohod PD Susedgrad
Info: 091 337 10 91 (Denis Ježdik)
8./9.9.
sub/ned
VELEBIT: Bojin kuk, Crnopac (Staza Malog princa)
Info: 091 337 10 91 (Denis Ježdik)
16.9.
nedjelja
LIKA: Poštak
Info: 091 517 38 38 (Mladen Planinšek)
22.9.
subota
PAPUK: Jankovac
Info: 091 444 60 80 (Željko Hajtok)
30.9.
nedjelja
SAMOBORSKO GORJE: Sv. Bernard, V. Lovnik, Japetić, izlet Male pl. škole
Info: 091 517 38 38 (Mladen Planinšek)

 

Plan izleta za kolovoz

Plan izleta za rujan

 

 fb

planinarske skole6

planinarske price6

planinarski put svn okic6

rekracijske staze7

foto albumi

Zrinka Kušer: Prvi izlet Opće planinarske škole PD Pinklec u Samoborsko gorje

 
Zrinka samoborskoBudim se u svitanje. Dan je za izlet s Pinklecima, a prije polaska treba još puno toga napraviti. Obući se, izvesti i nahraniti psa, pripremiti zajutrak, provjeriti opremu, oprati zube... S veseljem napokon zatvaram vrata, stavljam ruksak na leđa i upućujem se prema mjestu polaska. Okupljamo se uvijek u Svetoj Nedelji, na parkiralištu iza stare pošte. Uskoro stižemo i do Šoićeve kuće, popularne Šojke. Nekoć veselo okupljalište planinara, mjesto za okrjepu, a danas zjapi tiha i sablasno prazna.
 
Nakon pozdravnih riječi našeg predsjednika Denisa i vodiča Mladena, polako uzbrdo kreće povorka od 40-ak duša. Među nama ima i onih koji napamet znaju stazu, a drugima je ovo možda prvo organizirano i ozbiljno planinarenje. Naime, počela je Opća planinarska škola u kojoj će biti zanimljivih predavanja i prelijepih izleta na kojima ćemo se, osim iscrpljujućeg hodanja i usputnog ponavljanja gradiva, pomalo i međusobno upoznati što i jest cilj svakog našeg okupljanja i druženja. U planine se odlazi iz osobnog užitka, jedna je od rečenica koja se prva izgovori u planinarskoj školi, a koja se provlači kroz cijelo daljnje „školovanje". Uzalud nam je svaki boravak u planini ako u tome ne uživamo, ako nas netko tjera ili ako tamo idemo kako bismo se nekome dokazivali. Budući da u planinama istinski uživam, za mene je planinarenje život, a život planinarenje. Nasušna potreba, poput disanja i srčanog ritma. Ono što me hrani na duhovnoj razini i daje mi snagu za svaki radni tjedan koji je preda mnom.
 
U nedjelju, 15. travnja, cilj nam je bio dom na Japetiću, no budući da je planirana kružna staza, cilj nam je zapravo bio da živi, zdravi i čitavi stignemo ponovno na mjesto polaska. Krenuli smo, dakle, od Šoićeve kuće uzbrdo asfaltom, makadamom pa šumskom stazom do skretanja za dom sveti Bernard pod Lovnikom. Usput je Mladen „prvašićima" pokazivao vrste markacija, znakova, obavijesne ploče itd. Mi smo za to vrijeme uživali u svježem zraku i vjesnicima proljeća. Nakon sat i po stigli smo do doma pod Lovnikom. Prekrasno obnovljen, može biti samo na ponos vlasnicima i svima koji ga posjećuju. Kratko smo se odmorili, pojeli i popili dok su nam vodiči pokazivali vrste i način vezanja čvorova koji bi nam mogli biti potrebni u planini. Praćeni mirisom medvjeđeg luka koji je rastao na svakome koraku, za desetak minuta stigli smo na vrh Velikog Lovnika gdje se nalazi raspelo i žig koji su neki od nas utisnuli u svoje planinarske obilaznice. Nakon zajedničkog slikanja na vrhu i ispred doma, polako smo krenuli kroz selo Dragonoš laganim i ravnim putem do doma Žitnica na Japetiću. Usput smo jednom dječaku koji je pao pružili prvu pomoć, očistili mu rane i stavili flastere. Zato svaki planinar u svojem ruksaku mora imati makar osnovnu prvu pomoć, jer nikada ne znamo kada će i kome zatrebati. U planinama ne smijemo misliti samo na sebe, već se često osvrtati i paziti na druge. Također, ono što nosimo u ruksaku trebali bismo spremno dijeliti te nesebično ponuditi vodu onome koji je ostao bez nje. Negdje na putu do Japetića počeli smo intenzivno razgovarati o hrani što je značilo da smo ozbiljno ogladnili. Netko je spominjao „piceka" s mlincima, netko bečki, a netko dobri, stari grah. Uz mene je skoro cijelo vrijeme hodala i malena Patricija. Koliko god uspon bio naporan i dugotrajan, a silazak pun kamenja i korijenja, na njezinom licu ćete uvijek vidjeti samo osmijeh. Pred njom je prekrasna i duga planinarska „karijera". U to nimalo ne sumnjam. No, glad je učinila svoje. Trpamo u sebe i više nego što može stati. Zato su neki, uključujući i mene, odustali od uspona na sam vrh Japetića, ali smo se na kraju izleta, neki prije, a neki kasnije, našli ponovno na polaznoj točki. Umorni, ali sretni.
 
I tako, došavši kući s izleta, shvatila sam kako imam tek nekoliko fotografija. Ja, koja inače puno slikam, ovaj put za fotoaparatom nisam skoro ni posezala. Za to jednostavno nije bilo vremena. Od silnog smijanja nisam ni brojala koliko puta nas je oprala kišica i kada se pojavilo svjetlo. Ne sjećam se ničega, jer grijana mnoštvom nasmijanih lica, u meni je cijeli dan sijalo sunce.
 
(Zrinka Kušer, 25.4.2018.)