Subota, 10. listopada 2026.
Postoje izleti koje mjesecima planiraš, sve lijepo posložiš, dogovoriš, organiziraš i onda samo čekaš taj dan. I sve prođe baš onako kako si zamislio. A postoje i oni kod kojih stvari ne idu baš tako glatko…
Naš Žumberak nekako je uspio biti oboje. Ali krenimo redom…
Kad se vremenska prognoza pravi važna
Žumberak je u kalendar izleta Pinkleca bio upisan još na proljeće. Ljeto i početak jeseni bili su suhi i topli, staza uz potok Sušicu čekala nas je spremna, a s Darkom i ekipom iz PSD-a Trešnjevka dogovorili smo da ćemo nakon hodanja svratiti u Planinarsku kuću Borisa Farkaša u Sekulićima, gdje će nas čekati fini planinarski grah. Milina! Još samo da dođe taj dan.
A onda se vrijeme sjetilo da bi baš naš izlet bio zgodna prilika za promjenu scenarija. Prvo je kiša trebala padati u četvrtak i petak, a subota je navodno trebala biti hladnija, ali suha. Onda se prognoza malo predomislila. Pa još malo. A u srijedu je već izgledalo kao da ćemo cijelu subotu provesti pod kišnim oblacima.
I što sad? S jedne strane, nije neka sreća planinariti po kiši. Pogotovo kad organiziraš izlet za osobe s invaliditetom, kad treba misliti na sigurnost, skliske staze, pratnju, prijevoz, rezervnu odjeću i još milijun sitnica. S druge strane, izlet je dogovoren, ljudi ga čekaju, domaćini se pripremaju. Dogovorila sam se s Darkom da ćemo se čuti u četvrtak poslijepodne i tada donijeti konačnu odluku.
Do tada sam već bila na rubu da mi prst dobije žulj od neprestanog osvježavanja vremenskih prognoza. Weather & Radar, Meteoblue, Norvežani, DHMZ, ARSO… Ako postoji još koji servis koji prognozira vrijeme, vjerojatno sam i njega otvorila. I onda, u četvrtak poslijepodne, napokon svi uglas: subota ujutro suha, kiša tek poslijepodne ili navečer.
Odluka je pala. IDEMO!
A kad sam već odlučila da idemo, sjetila sam se još jedne sitnice. Grah je super, ali ne jedu ga baš svi, što su mi i rekli prilikom prijave. Budući da u planinarskoj kući nije bilo druge opcije za ručak, trebalo je smisliti plan B. I tu izvlačim asa iz rukava – malo narezaka i štrudle! Znala sam da za toliku ekipu neću stići ispeći dovoljno štrudli, pa u pomoć uskače pekara Dubravica. Tata dogovara štrudle od jabuka i višanja za petak. Ali zbog varljive prognoze ipak prebacujemo preuzimanje na subotu. I tako je na kraju tata u subotu u šest ujutro morao potegnuti do Zaprešića po štrudle. Jer, naravno, kad organiziram izlet, ne angažiram samo sebe. Angažiram, uz Pinklece, i tatu i oba sina. Obiteljski projekt, nema što.
Trebalo je još presložiti prijevoz, odrediti tko koga vozi, tko je kome pratnja, imamo li dovoljno vodiča i logističke podrške te može li svatko sigurno proći stazu ili imati mogućnost prijevoza do doma ako mu hodanje postane prezahtjevno. I nekako sam sve uspjela posložiti. U četvrtak navečer svatko je imao svoje mjesto u autu, svoju pratnju i plan kako stići do početne točke.
Organizacija? Ma sve je pod kontrolom. Valjda.
A onda je došla subota.
Kako je svanula subotnja zora – ma nije još ni svanula, bio je mrak kad sam morala ustati – prognoze su se opet počele razilaziti. Jedna je tvrdila da kiše neće biti, druga da će padati cijeli dan, treća da će padati samo ujutro, a četvrta samo poslijepodne. Ali sad više nije bilo baš jednostavno samo reći: „Znate kaj, ipak ništa od izleta.” Ljudi su već dobili upute da ponesu kabanice, kišobrane, prikladnu obuću i rezervnu odjeću.
Antun i ja u 6.20 pokušavamo sastaviti retrovizor koji je, eto, baš tog jutra odlučio otpasti s njegovog auta. Antun je trebao krenuti u šest da stigne na vrijeme do dede. Na kraju kreće s raskopanim retrovizorom, a mi se nadamo da neće baš pljuštati po svim tim žicama.
Zvonko u zadnji čas kreće prema Novom Zagrebu, a ja u trku ubacujem nekoliko zalogaja u usta umjesto normalnog doručka i jurim prema Svetoj Nedelji.
U glavi mi se vrti sto pitanja. Hoće li se svi koji se međusobno ne poznaju uspjeti pronaći? Hoće li se oni koji prvi put prate slijepe planinare snaći? Hoće li se Daria, koja ne čuje, uspjeti sporazumjeti s Nadicom, koja dolazi javnim prijevozom iz Retkovca? Hoće li Feručo sa svojom ekipom iz Rijeke stići na vrijeme? Hoće li svi pronaći mjesto okupljanja? Jer, naravno, naše mjesto okupljanja bilo je kod bara Life u Metliki, za sve koji nisu znali put do Radatovića. Googleova navigacija na tom području zna malo pobrkati lončiće zbog cik-cak granice Hrvatske i Slovenije, pa smo odlučili igrati na sigurno.
I tako ja, u kratkim rukavima, jurim prema Svetoj Nedelji već mokra od znoja, dok su svi oko mene u toplim vestama i jaknama.
Naša dva auta ipak kreću na vrijeme iz Svete Nedelje. Svi ostali skupljali su se po raznim dijelovima grada i išli direktno prema Metliki. Moj je auto doduše morao malo zaobilazno jer smo imali jedne zaboravljene dokumente pa smo morali kroz Samobor. Srećom, imam slovensku vinjetu, pa nam je svejedno idemo li preko Slovenije ili autocestom A1.
Vozimo se mi tako i gledamo kroz prozor: desno koliko-toliko vedro, a lijevo, prema Svetoj Geri i Žumberku, sve u oblaku. Kako smo se približavali Novom Mestu, oblak je postajao sve gušći, a kišica sve upornija. I opet sto upitnika u glavi. Koliko će biti blata? Jesu li svi ponijeli kabanice i rezervnu odjeću? Hoće li se ljudi smrznuti dok budemo prebacivali automobile? Gdje ćemo uopće smjestiti sve ljude u Sekulićima ako kiša ne prestane? Jer u dom stane 30-tak ljudi…
Kad se skupi ekipa, ni prognoza nema zadnju riječ
Na kraju se okupilo čak 66 sudionika! Među njima je bilo i 16 InPlaninaca, naših već dobro poznatih prijatelja iz Slovenije s kojima smo kroz prethodne izlete stvorili lijepa prijateljstva. Kad se toliko puta zajedno hoda, smije, pomaže, čeka, dogovara i dijeli pokoja muka na stazi, ljudi više nisu samo sudionici izleta. Postanu ekipa. A naša je ekipa iz izleta u izlet sve povezanija i veselija.
Posebno nas veseli što nam se pridružuju ljudi i prijatelji iz različitih planinarskih i sportskih krugova. Svaki novi susret donosi neko novo poznanstvo, a poneko poznanstvo s vremenom preraste u prijateljstvo koje se nastavlja i daleko od planine.
A kad smo već kod ljudi bez kojih naš izlet ne bi bio isti, tu je i Bambi iz HGSS Stanice Samobor – naš redoviti, gotovo nezaobilazni član ekipe. Bambi je već toliko dio naših izleta da bi nam vjerojatno bilo čudno krenuti bez njega. Dobro je imati uz sebe nekoga tko poznaje planinu, zna što treba napraviti i ulijeva sigurnost, a pritom je i dio našeg društva i atmosfere.
U Radatovićima su nas već čekali tata, Antun i Miro. Zvonko je sa svojim suputnicima stigao otprilike istodobno kad i mi, a uskoro je stigao i Tomek sa svojom ekipom. Ostali su se okupljali kod bara Life, odakle ih je Željko trebao dovesti do početne točke.
I onda mi sine jedna sitnica: početna točka naše buduće obilaznice nalazi se na parkiralištu kod groblja. Dakle, ako kiša nastavi padati, čekanje počinje pod nadstrešnicom ispred mrtvačnice. Ajme, koje polazište za jedan izlet 🙈
Ali što je, tu je. Vadimo iz auta sve što nam treba za hodanje, ostalo ostavljamo za kasnije i krećemo s prebacivanjem vozila do Sekulića.
Tata i Zvonko trebali su nam biti logistička podrška na dostupnim točkama uz stazu: prevesti svakoga kome hodanje postane prezahtjevno, ali i ponuditi ekipi nešto za popiti te Kraševe bananke i tortice za podizanje energije. Istina, tata nije skužio tortice ispod bananka, pa su svi ostali na bananku 😂
I baš kad sam se pitala kako ćemo se svi smjestiti u domu, stiže Darko s najboljom mogućom vijesti. Cure iz PSD-a Trešnjevka predložile su, a cijela ekipa zasukala rukave, raščistila podrum, složila stolove i pripremila dodatni prostor tako da svi možemo biti pod krovom. Kamen mi je pao sa srca. Barem za taj dio.
I tako smo krenuli!
Nakon svih prebacivanja auta, vozača, opreme i ljudi, oko pola deset napokon smo krenuli na našu planinarsku avanturu.
Kišica je i dalje uporno sipila, ali srećom sitno. Atmosfera (ona koja se ne mjeri barometrom, nego dobrom voljom) je bila odlična, svi spremni za hodanje i nitko nije izgledao kao da ga je kiša uspjela pokolebati.
Korak po korak, polako smo napredovali šumom uz potok Sušicu. Tu i tamo srušeno stablo koje je trebalo prekoračiti, ponegdje prelazak preko vode, a na nekim dijelovima i blato koje je tražilo malo više pažnje.
Naši slijepi planinari uz svoje su pratnje savladavali prepreke, svatko svojim tempom. Nekima je sve to bio mačji kašalj, drugima malo veći izazov, ali uz podršku vodiča i pratnji svi su napredovali sigurno i bez nepotrebne žurbe.
I znate što? Šuma je izgledala čarobno. Kapljice kiše na lišću, tihi žubor vode, šarenilo kabanica i kišobrana, miris mokre zemlje i zelenilo koje je nakon suhog ljeta napokon živnulo. Prošle smo subote na pojedinim dijelovima staze uređivali kosine i stepenice, a korito potoka bilo je suho kao barut. Sad je vode ipak bilo, pa smo usput dobili i malo dodatnog planinarskog uzbuđenja.
Svatko je doživljavao šumu na svoj način. Nekome su doživljaj bile kapljice na lišću i boje jeseni, nekome zvuk žubora i kiše, a nekome osjećaj mokre šumske staze pod nogama. A svima nam je bilo zajedničko dobro raspoloženje i zadovoljstvo kad svladamo prepreku za koju smo možda na početku mislili da će biti problem.
Na pola puta, gdje staza uz Sušicu izlazi na makadam, čekali su nas tata i Zvonko. Auti su bili spremni, gepeci puni pića i čokoladica, a oni spremni uskočiti kad god zatreba. Nakon kratke okrjepe dvoje sudionika odlučilo je ostatak puta nastaviti autom do doma. Zvonko ih je odvezao, a tata nas je pratio makadamom do mjesta gdje staza ponovno ulazi u šumu.
Zbog skliske podloge i blata odlučili smo ovaj put zaobići Zeleni vir i nastaviti sigurnijim putem. Iako smo prethodne subote uredili stepenice na najstrmijim dijelovima, ipak nije bilo potrebe dodatno iskušavati sreću. Obećala sam da ćemo se vratiti kad vrijeme bude ljepše i kad na Zelenom viru bude više vode. Možda do tada zaživi i naša obilaznica, pa ćemo imati još jedan dobar razlog za povratak.
Na posljednjoj točki dostupnoj autom još se dvoje sudionika odlučilo prebaciti autom do doma, a ostatak ekipe nastavio je kroz šumu prema Sekulićima. Polako, sigurno i zajedno. I – stigli smo!
Grah, štrudle i pjesma za kraj
Na ulazu u Planinarsku kuću Boris Farkaš u Sekulićima dočekali su nas domaćini, čašica dobrodošlice na račun kuće i miris kuhanog graha koji se širio na sve strane. E, to je već bio pravi planinarski doček!
Ekipa se razmiljela oko automobila kako bi se presvukla u suhu odjeću, a onda smo se smjestili za lijepe drvene stolove i klupe. Dio u blagovaonici u prizemlju, dio u podrumu koji je ekipa PSD-a Trešnjevka pripremila za nas.
Nije baš bilo onako kako smo prvotno zamišljali – svi na okupu, vani na livadi, uz lijepo vrijeme – ali bili smo na suhom, na toplom i zajedno. A to je u tom trenutku bilo najvažnije. Domaćini su podijelili porcije graha svima koji su ga naručili, a ja sam za svaki slučaj donijela i nešto narezaka za one koji grah ne jedu. Jer kad ti već dolaze gosti, nekako nije zgodno da netko ostane samo na dobroj volji. A onda su na scenu stupile i štrudle. Štrudle od jabuka i višanja nestajale su brzinom koja je pokazala da je naša mala slastičarska logistička operacija bila pun pogodak. Na kraju nije bilo žao ni tati što je u šest ujutro vozio po njih.
Kad su se svi najeli i zasladili, krenula je glazba. Naša glazbena sekcija iz Tigrova, koji su ujedno i naši Pinkleci, zasvirala je i zapjevala gore, a ubrzo su im se pridružili i ostali, pa se pjesma orila cijelim prostorom. Feručo se potpuno rasplesao, prepustivši se ritmu i dobrom raspoloženju. U podrumu je pak Lucija preuzela glazbenu režiju, uz pomoć zvučnika, pa se i dolje nastavilo u veselom tonu. Željko Brdal pjevao je od srca, vidno sretan i dobro raspoložen, a njegovo se veselje lako prenosilo i na sve oko njega.
A Lucija i njezina ekipa? Ljudi moji, oni na OSI izlete dolaze čak s Dugog Otoka! Ako to nije volja i ljubav prema planinarenju i druženju, onda stvarno ne znam što jest.
I tako se pjevalo, sviralo, plesalo i družilo. Kiša je polako postala nevažna tema, mokre cipele ostale su negdje sa strane, a prostor se napunio smijehom, pjesmom i onim osjećajem da si baš tamo gdje trebaš biti.
Naravno, kao i sve što je lijepo, i ovo je druženje prebrzo došlo do kraja. U jednom trenutku Jurček je objavio da njegova slovenska ekipa mora krenuti, na veliko negodovanje ostalih InPlaninaca. Ipak, to je bila prilika da se svi okupimo ispred doma i napravimo zajedničku fotografiju. A onda je Željko, kao pravi vođa i dirigent, iskoristio trenutak kad smo svi bili na okupu i započeo pjesmu „Dok palme njišu grane”. Ostali su se odmah pridružili i ubrzo smo svi pjevali zajedno u jedan glas.
I tako smo se oprostili pjesmom. Zagrljaji, poljupci, obećanja da se uskoro opet vidimo na nekom izletu… Sve nekako posebno emotivno, baš onako kako to bude kad se ljudi povežu kroz zajedničke doživljaje.
Pruži mi ruku – puno više od naziva
Dok su se ljudi polako razilazili, meni je srce bilo puno. Puno srce zbog svih koji su došli.
Zbog osoba s invaliditetom koje su hrabro i s osmijehom savladavale stazu.
Zbog pratnji koje su bile uz njih.
Zbog vodiča, vozača i svih koji su uskočili gdje god je trebalo. I, naravno, zbog mog tate, koji je sa svoje gotovo 84 godine i ovoga puta bio tu da pomogne.
Zbog Željka Brdala, koji mi je od početka bio velika podrška i savjetnik te uvijek strpljivo odgovarao na mojih tisuću i sto pitanja. Kad organiziraš ovakav izlet, dobro dođe imati nekoga tko zna što radi, tko razumije ljude i tko ti svojim iskustvom može pomoći da i ono što se na prvi pogled čini nemogućim ipak nekako posložiš.
Zbog mojih Željka Hajtoka i Pinkleca, koji su bili velika podrška.
Zbog Kreše Bonačića-Krešića, koji nam se prvi put pridružio na OSI izletu. Krešo je pročelnik Komisije za parapenjanje pri Hrvatskom sportskom penjačkom savezu i jedan je od ljudi koji aktivno rade na razvoju parapenjanja u Hrvatskoj. Na Žumberak nije došao samo upoznati našu ekipu. Dovezao je dvojicu slijepih planinara i bio pratnja Feruču. Lijepo je kad se ljudi iz različitih planinarskih i sportskih priča povežu oko istog cilja – da svatko dobije priliku sudjelovati, biti aktivan i pomaknuti vlastite granice.
I, naravno, s nama je bio i naš neizostavni Bambi iz HGSS Stanice Samobor. Kad se okupi ovakva ekipa, uvijek je lakše kad znaš da su uz tebe ljudi na koje se možeš osloniti.
Hvala svima koji su pridonijeli da ovaj izlet uspije, od planiranja i prijevoza do pratnje na stazi, pomoći oko prepreka, pripreme hrane i glazbenog programa. Hvala i našim InPlanincima, s kojima smo se kroz dosadašnje izlete baš lijepo sprijateljili.
Odavno više nismo samo ljudi koji se sretnu na početku staze i pozdrave na kraju. Veselimo se jedni drugima, prepoznajemo poznata lica, nastavljamo razgovore i stvaramo nova zajednička sjećanja.
I puno mi je srce zbog svih onih malih stvari koje možda izvana izgledaju sasvim obično, a zapravo čine razliku: netko nekoga pričeka, ponudi ruku, pomogne preko prepreke, ponese nešto, odveze nekoga do doma ili jednostavno pita: „Jesi dobro? Trebaš li pomoć?”
Svi su bili spremni pomoći. Nitko nije previše gledao na to čiji je to zadatak, tko je čija pratnja ili tko je zadužen za koji dio organizacije. Jednostavno, kad je trebalo, netko bi se pojavio i uskočio.
I baš zato mi se čini da je Željko Brdal, kad je prije više godina u HPD-u Željezničar pokrenuo inicijativu planinarenja osoba s invaliditetom, odabrao savršen naziv: Pruži mi ruku.
Jer planinarenje nije samo hodanje po stazi. Nije samo dolazak do vrha, broj prijeđenih kilometara ili osvajanje neke planinarske točke. To je i povjerenje, podrška, prijateljstvo i osjećaj da pripadaš ekipi.
A ruka koju pružiš nekome drugome često se vrati tebi – možda baš onda kad ti zatreba.
A što na kraju reći?
Da, pokisnuli smo. Da, bilo je blata. Da, vremenska prognoza me skoro izludjela, a planiranje prijevoza ponekad je izgledalo kao slaganje Rubikove kocke zatvorenih očiju.
Ali znate što? Sve je to već istog dana postalo dio jedne lijepe priče koju ćemo još dugo prepričavati.
Jer ljudi su odlazili zadovoljni, nasmijani i puni dojmova. Stizale su poruke da im je bilo baš lijepo, da su uživali i da se vesele sljedećim izletima.
A meni je to najveća nagrada za sve sate planiranja, provjeravanja prognoza, dogovaranja, preslagivanja i razmišljanja o sto mogućih scenarija.
Hvala Darku i cijeloj ekipi PSD-a Trešnjevka na gostoprimstvu, grahu i trudu da nam osiguraju topao i suh kutak. Hvala svim vodičima, pratnjama, vozačima i logističkoj podršci, našim glazbenicima Tigrovima, Pinklecima i svima koji su na bilo koji način pridonijeli da ovaj dan uspije.
Hvala svim osobama s invaliditetom koje su došle s povjerenjem, dobrom voljom i spremnošću na malu avanturu. Hvala našim InPlanincima na prijateljstvu, Bambiju na tome što je dio naše ekipe i Kreši što nam se pridružio i pokazao kako se planinarske i sportske priče mogu lijepo ispreplesti.
A posebno hvala svima jer su još jednom pokazali da za dobro društvo ne trebaju idealni vremenski uvjeti. Trebaju samo ljudi koji se vesele jedni drugima i koji su spremni pružiti ruku kad zatreba.
Žumberak nas je ovaj put dočekao mokar i oblačan, ali mi smo ga napustili sretni, siti, raspjevani i bogatiji za još jednu lijepu zajedničku uspomenu.
I da, vratit ćemo se mi opet na Sušicu i Zeleni vir. Po mogućnosti bez kiše, s malo više vode u potoku i, ako može, bez novih iznenađenja.
Do tada – čuvajte osmijeh, dobre ljude oko sebe i ne zaboravite pružiti ruku.
Vidimo se na sljedećem izletu!
Napomena: „Pruži mi ruku” – naziv inicijative Željka Brdala.
(Nataša Pipić, 12.10.2026.)