U subotu, 11. travnja 2026., planinarsko društvo Pinklec iz Svete Nedelje organiziralo je, u koordinaciji s Radnom skupinom za osobe s invaliditetom Hrvatskog planinarskog saveza, inkluzivni planinarski izlet na Okić, namijenjen osobama s invaliditetom i ostalim planinarima.

Izlet je okupio čak 98 sudionika, a dodatnu mu je vrijednost dao i međunarodni karakter – pridružilo nam se  30 slovenskih planinara uključenih u odbor inPlaninec, koji djeluje u okviru Planinske zveze Slovenije i promiče uključivanje osoba s invaliditetom u planinarske aktivnosti. Od ukupnog broja, 43 sudionika bile su osobe s invaliditetom – osobe oštećena vida i sluha, osobe oboljele od multiple skleroze, neurodivergentne osobe, osobe smanjene pokretljivosti te osobe s težim zdravstvenim stanjima. Odaziv je nadmašio sva očekivanja, ne samo brojkama, nego i atmosferom koja se osjetila među ljudima još prije prvog koraka na stazi.

Ideja za ovaj izlet rodila se nakon radionice posvećene planinarenju osoba s invaliditetom, održane u studenom 2025. u organizaciji Radne skupine za osobe s invaliditetom u okviru Komisije za vodiče Hrvatskog planinarskog saveza. Tamo sam upoznala Željka Brdala, slijepog planinara s nevjerojatnom energijom, s kojim sam odmah „kliknula“. Uz njega je kao pratnja najčešće Hrvoje, kojeg poznajem još iz davnih dana, iz planinarske škole 1994. godine. Nakon radionice išli smo zajedno na nekoliko izleta, a ja sam ih neumorno zasipavala pitanjima. Njihovo višegodišnje iskustvo u organizaciji inkluzivnih izleta bilo mi je neprocjenjivo. Ideje su se brzo počele slagati, a Okić se nametnuo kao logičan izbor za OSI izlet u organizaciji Pinkleca. Odlučeno je da trasa hoda bude od Svetog Martina pod Okićem do Planinarskog doma dr. Maks Plotnikov i natrag, u duljini od oko 8 kilometara.

Ozbiljnije pripreme započele su mjesec dana prije izleta, kada je naša vrijedna tajnica Manuela poslala poziv na izlet brojnim udrugama osoba s invaliditetom, a veliki doprinos dao je i Željko Brdal informirajući svoje kontakte. Paralelno smo razrađivali logistiku – tko bi mogao biti pratnja za sve koji neće imati svoju, prijevoz za sudionike koji ne bi mogli savladati cijelu dionicu hodajući, koordinacija s HGSS Stanicom Samobor, koja je odmah spremno prihvatila naš poziv da nam osigura pratnju, zlu ne trebalo. Posebno mjesto u organizaciji imala je i pristupačnost – naša Daria, gluha planinarka, osigurala je prevoditeljicu za gluhe osobe.

Veliku ulogu imali su i članovi i vodiči društva bez kojih ovakav izlet ne bi bio moguć. Duška, Filip, Željko, Višnja, Manuela, Igor, Vlado, Tomislav, Branka, Antun i Zvonimir bili su ključni kotačići koji su držali sve na okupu, uvijek spremni pomoći, usmjeriti, stati uz nekoga kome je trebalo pomoći. Uz njih, tu je bio i Bambi iz HGSS Stanice Samobor, koji je svojom prisutnošću svima davao dodatan osjećaj sigurnosti.

Izlet je dobio međunarodnu dimenziju dolaskom slovenskih planinara uključenih u inPlanince. Njihova spremnost na pomoć bila je iznimna. Ne samo da su odmah prihvatili poziv na izlet, već su bili spremni doći i s planinarskim invalidskim kolicima kako bi omogućili sudjelovanje i osobama s težim oblicima invaliditeta. Došli su i nekoliko dana ranije kako bi s našim vodičem Željkom obišli stazu i razradili mogućnosti kretanja s kolicima. Iako na kraju nije bilo potrebe za korištenjem kolica, njihova spremnost i angažman ostavili su snažan dojam.

Prijave su pristizale iz dana u dan. Neki su se najavljivali sa svojom pratnjom, neki bez pratnje, neki s osiguranim prijevozom, neki bez prijevoza. Vrlo brzo se pokazalo ono najljepše – ljudi su se međusobno nudili za pomoć. Gluhoslijepa planinarka Sanja Fališevac ovaj put nije imala ni prijevoz ni pratnju, a jako je željela ići na izlet. Nakon jedne poruke u grupi javilo se nekoliko sudionika spremnih pomoći s prijevozom i problem je riješen u svega nekoliko minuta. U tom trenutku, prije nego što smo uopće krenuli na izlet, bilo je jasno da je ekipa nevjerojatna. Što se pratnje tiče, odlučila sam da ću je preuzeti ja. Upoznale smo se već na jednom izletu i malo komunicirale, a imam i iskustva s našom Dariom, koju poznajem više od 40 godina.

Dva tjedna prije izleta suočili smo se s velikim izazovom. Nevrijeme koje je zahvatilo Hrvatsku na stazi je ostavilo brojne prepreke. Markacisti i članovi Pinkleca izašli su na teren, uklonili srušena stabla, grane i kamenje te pripremili sigurnu i prohodnu stazu. Za svaki slučaj, stazu smo obišli još jednom neposredno prije izleta i dodatno je uredili.

Na dan izleta, parkiralište u Svetom Martinu pod Okićem brzo se ispunilo planinarima. Već na samom početku bilo je jasno da nas ne čeka običan dan jer okupila se vesela i raznolika skupina. Nakon kratkih uputa, kolona je složno krenula prema stazi. Hodalo se u ritmu koji je odgovarao svima. Nevjerojatno je koliko su ljudi bili strpljivi, pažljivi jedni prema drugima i spremni pomoći u svakom trenutku.

Na ovakvim izletima posebno se vidi koliko osobe s invaliditetom daju sve od sebe. Nekima su sitni kamenčići prepreka velika poput stijene, ali ne odustaju, dok drugi svladavaju strmine s nevjerojatnom lakoćom. Slijepi planinari koriste različite metode kretanja – neki se drže za štap, neki za uže, neki za ruksak osobe ispred sebe, a neki jednostavno za ruku pratnje. Svaki od tih načina zahtijeva povjerenje, koncentraciju i veliku međusobnu usklađenost. Gluhoslijepa planinarka Sanja, koja se redovito uključuje u inkluzivne izlete, uvijek iznova oduševi svojom spretnošću i sigurnošću u koraku, često i većom od nekih potpuno zdravih planinara. Sanja i ja smo se odmah uskladile i hodale smo s lakoćom, kao da to radimo godinama. Sa Sanjom se komunicira pisanjem po dlanu, a ona sama govori prilično razgovijetno, što komunikaciju čini toplom i neposrednom. Njezina vedrina i upornost uvijek ostave snažan dojam na sve oko nje.

Pauzu smo napravili kod kamenoloma, na otprilike dvije trećine puta, gdje su sudionici mogli predahnuti i okrijepiti se vodom te slatkim zalogajima – banankom i čokoladnim torticama. Slatkiši su nestali brže nego što smo ih stigli podijeliti, što je izazvalo osmijehe i zaključak da sljedeći put treba ponijeti više.

U Planinarskom domu dr. Maks Plotnikov domaćini su nas spremno dočekali, a zahvaljujući unaprijed dogovorenom popisu obroka koji smo složili prema jelovniku domarke Andreje, sve je proteklo bez gužve i bez bojazni da će netko ostati bez željenog jela, što je kod ovako velike skupine izuzetno važno.

Dok se dio sudionika odmarao na terasi doma, dio iskusnijih i spretnijih planinara, uz pratnju vodiča, popeo se i do starog grada Okića. Stari grad Okić ubraja se među najstarije hrvatske utvrde, a njegove ruševine uzdižu se na strmoj stijeni iznad sela Klake, s koje se pruža lijep pogled na Samoborsko gorje. Upravo su te stijene 1843. nadahnule Dragojlu Jarnević, hrvatsku književnicu i planinarku, koja se preko njih uspela do grada i time ostavila važan trag u povijesti hrvatskog planinarstva.

Kod doma se atmosfera ubrzo pretvorila u nešto više od običnog planinarskog odmora. Pjesma, ples i smijeh spontano su ispunili terasu, što je cijelom izletu dalo dodatnu toplinu i emociju. Sunce koje je izvirilo iza oblaka dodatno je sve začinilo. Bio je to onaj dragocjen osjećaj zajedništva kada se ljudi, bez obzira na razlike, potpuno opuste i jednostavno uživaju zajedno. Kad su naši slovenski prijatelji najavili polazak, spontano se zaorila pjesma „Nećemo noćas doma“ – i to je bio onaj trenutak koji se ne planira, ali se pamti.

Povratak je prošao jednako složno. Nekoliko sudionika koristilo je organizirani prijevoz do početne točke, dok su ostali nastavili pješice. Kod kamenoloma su se ponovno tražili čokoladni zalogaji, ali su zalihe nažalost već bile iscrpljene. Lekcija za sljedeći put.

Na kraju dana, svi smo se sretno vratili do Svetog Martina pod Okićem s osmijesima na licima. I s osjećajem da smo zajedno doživjeli ne samo još jedan izlet, nego posebno iskustvo koje potvrđuje kako ponekad samo malo strpljenja, razumijevanja i volje može nekome otvoriti vrata u svijet koji mu je inače teško dostupan. A za uzvrat se dobije nešto što se teško može opisati riječima. Nevjerojatno je koliko radosti, iskrenih osmijeha i sreće može donijeti jedan ovakav dan u prirodi. Za uspomenu na ovaj poseban dan, svi sudionici su od organizatora dobili mali znak pažnje - privjesak s motivom Okića i datumom izleta.

Izlet je protekao u iznimno pozitivnom ozračju, uz puno međusobne pomoći, strpljenja i razumijevanja. Posebno je dojmljivo koliko se brzo među ljudima stvori povezanost kada se zajedno nađu u prirodi, bez obzira na razlike i izazove.

Na kraju izleta ostaje osjećaj velike zahvalnosti i ponosa, ali prije svega zahvalnosti svim sudionicima koji su svojim pristupom, strpljenjem i dobrim raspoloženjem učinili ovaj dan onakvim kakav je bio. Ovakvi susreti pokazuju koliko planinarenje može biti uključivo i koliko znači ljudima kojima je inače teško dostupno. Potvrđuju koliko planinarenje može biti snažan način povezivanja ljudi i koliko inkluzivno planinarstvo ima vrijednost koju bi trebalo još više razvijati i širiti. Upravo zato nadamo se da će i druga planinarska društva prepoznati vrijednost ovakvih inicijativa i uključiti se u organizaciju sličnih izleta. Kada se spoje dobra volja i pozitivna energija, granice se pomiču puno dalje nego što mislimo.

Do sljedećeg OSI izleta.

Nataša Pipić, PD Pinklec Sveta Nedelja

Autori fotografija: Nataša Pipić (PD Pinklec), Manuela Košenski (PD Pinklec), Marjeta Čič (inPlaninec)