Kažu da se dobra akcija ne događa samo onog dana kad se ekipa okupi, uzme alat u ruke i krene u šumu. Dobra akcija počinje puno ranije – dogovorima, planiranjem, provjeravanjem i pripremanjem GPX-ova, razmišljanjem gdje bi mogla stajati koja markacija… i, naravno, proučavanjem vremenske prognoze svakih nekoliko sati, a nekada i minuta. Jer bez toga očito ne ide.

A naša druga žumberačka akcija upravo je tako i počela.

Sve počinje prije akcije

Već u srijedu Dražen Lovreček i ja krenuli smo na Žumberak kako bismo riješili još nekoliko srušenih stabala koja su čekala da ih se ukloni s puta. Trebao je s nama ići i Željko, ali se on mudro – razbolio. Ili je barem tako izgledalo u trenutku kada je otkazao. Jer, gle čuda, popodne mu je već bilo dovoljno dobro da ode na svoju glazbenu radionicu. Kad treba piliti po šumi – stanje ozbiljno. Kad treba svirati i pjevati – čudesno ozdravljenje.

Dražen i ja smo prvo riješili ono što je trebalo na početku dionice od Prekriža prema Gaju, a zatim krenuli na drugu stranu, od Oklinka prema Kuli. Plan je bio prvo to odraditi, zatim otići u Popoviće i krenuti prema Karvanki i Kuli pa vidjeti koliko ćemo stići. A onda je Dražen došao na ideju koja je, moram priznati, i meni prije pala na pamet, ali sam smatrala da baš nije pametno da se razdvajamo. I tako kaže Dražen: „Ti prebaci auto u Popoviće i kreni prema meni s gorivom, a ja ću nastaviti prema Karvanki.” Optimalna kombinacija. Osim jedne sitnice – meni uopće nije bilo svejedno da on ostane sam u šumi, pogotovo jer ne zna kuda treba ići, a nije mi bilo svejedno ni da ja sama krenem kroz žumberačku šumu. Ali Dražen me uvjerio da će se snaći po GPX tragu jer imala sam službeni Garmin u kojem je bila cijela kružna staza, zajedno sa svim bitnim katastarskim česticama i putevima RH. A baš na toj dionici to je bilo jako važno jer su lijevo i desno privatne parcele i baš se treba držati čestice puta.

I tako ja krenem sama autom prema Popovićima. I razmišljam. Kako ću ja sama kroz šumu? Ima divljih svinja. Ima medvjeda. A bogme, kad se srndaći i jeleni počnu glasati, ti njihovi zvukovi mogu biti poprilično zastrašujući. Koliko god oni izgledali plaho i simpatično. I već sam se vidjela kako cijelim putem njačem kao magarac. Jer nam je susjed Branko nedavno objasnio da se divlje životinje boje njakanja magaraca i da su zato magarci i koze u Popovićima potpuno sigurni.

Srećom, dosjetila sam se ipak boljeg rješenja. Kad već Željko nije išao s nama, neka barem bude koristan na daljinu. Na većem dijelu dionice kojom sam trebala proći bilo je signala za mobitel, pa sam ga nazvala i stavila na zvučnik. Tako smo mi cijelo vrijeme razgovarali i odvraćali sve potencijalne šumske susjede da mi se približe. I tako sam preživjela.

A Dražen je uspio ispiliti sve što je trebalo.

Sve za Pinklece. Sve za Žumberak.

Četvrtak – malo boje, malo trake i puno hodanja

U četvrtak su pripreme nastavljene.

Marin je počeo miješati boje i pripremati alat, a Željko i ja otišli smo na Žumberak označavati putove trakama kako bi za vikend sve bilo spremno i kako bi ekipa mogla što brže i jednostavnije odraditi svoj dio posla.

Željkov i moj plan je bio ambiciozan. Označiti svih preostalih 13 kilometara – od Gaja preko Kule i Karvanke do Radatovića. O, kako smo se samo preračunali. Prvo smo malo krivo procijenili koliko vremena treba da se sve pošteno označi, a onda smo shvatili i da nemamo baš beskonačne kolutove trake.

I tako smo nakon osam sati rada uspjeli označiti… cijelih pet kilometara. Od Gaja do Prekriža. Baš smo bili brzi. Kao puževi. Ali sporost je ovaj put imala smisla. Htjeli smo da sve bude dobro označeno, da nitko od ekipe ne može fulati put, a istovremeno smo morali paziti na moguće pozicije budućih markacija. Na dijelovima gdje put ne ide postojećom stazom, nego po katastarskim česticama RH, trebalo je procijeniti treba li ići malo lijevo ili malo desno kako bi markacije bile što logičnije. A i trake su nam se opasno približavale kraju.

Subota – ipak se ne ide

Naravno, Žumberak i vremenske (ne)prilike su imale svoje planove.

U petak je već bilo dosta kiše, a prognoza za subotu sve je više izgledala kao da nas želi uvjeriti da ostanemo doma. Plan je bio, ako ipak krenemo, samo raščišćavati, bez markiranja. Zbog vlage, ali i zbog manjeg broja ljudi. Nema smisla forsirati.

Ali kako se petak bližio kraju, prognoze su se sve više slagale. Kiša. I zato je u petak oko 15 sati pala odluka – subotnju akciju otkazujemo. Ispostavilo se da je odluka bila dobra. Subota je prošla u onom tipu kiše koja cijeli dan pomalo cmolji. Ona uporna, dosadna kiša koja jednostavno kaže: „Danas nećete nikamo.”

Dobro. Onda nedjelja.

Nedjelja – 17 ljudi, dvije ekipe i jedan cilj

A u nedjelju – nas čak 17! Osim Pinkleca, pridružilo nam se i šest prijatelja iz HPD Zaprešić te jedan Tomislavov prijatelj. I tu je već bilo jasno da bi se moglo odraditi dosta ozbiljnog posla.

Nije bilo druge nego dionicu od Gaja do Prekriža podijeliti na dva dijela i ekipu podijeliti na dva tima. Jedan tim kreće od Gaja, pod budnim okom Željka, a drugi od Prekriža, pod mojim vodstvom. Ideja je bila da se negdje na sredini sretnemo. Timu Gaj dodijelila sam šestero ljudi. Do početne točke dolazilo se pješice od doma u Sekulićima, a sama dionica bila je relativno čista i nije zahtijevala toliko krčenja. Od Prekriža prema Gaju trebalo nas je biti jedanaest. Jer tamo je priča bila potpuno drugačija. Prvi dio zahtijevao je ozbiljno raščišćavanje – trebalo je maknuti sve što je Dražen prethodno ispilio, rezati grane koje su odlučile zauzeti put, krčiti  kupine i raznorazne biljne izdanke koji su zaključili da je baš naša staza idealno mjesto za život.

A onda je tu bio još jedan mali problem. Prekriže je udaljeno više od tri kilometra od doma u Sekulićima. I sad može se ili pješice ili višim autom. A treba prevesti jedanaest ljudi. I alat. Pa sam ja svojim Yetijem vozila tri puta, a Željko je jednom pokušao, a i uspio, pomoći svojim Cliom. I taj mu je jedan put bio dovoljan da odluči kako je iskustvo bilo vrlo vrijedno, ali ga nema potrebe ponavljati. Ipak, taj jedan prijevoz puno nam je značio jer nam je uštedio dodatnih dvadesetak minuta vožnje po onom razrovanom makadamu gore-dolje.

Kad smo se napokon svi rasporedili na početne pozicije, zasukali smo rukave, stavili zaštitne rukavice i navalili na posao.

Troje u svakoj ekipi markira. Ostali krče. Ekipa Gaj radila je mačetama i škarama, velikima i malima. Ekipa Prekriže imala je i dodatno pojačanje – akumulatorsku pilu, malu pilu i trimer.

Ekipa Prekriže podijelila se u tri grupe. Prva – predvodnica – išla je naprijed i u grubo rješavala ono najgore. Za njima je išla srednja ekipa, naši krčitelji, koji su sve dodatno i prilično temeljito čistili i dovodili u red. A na začelju su išli markacisti.

Takav raspored pokazao se odličnim. Dok smo Tomislav i ja kao predvodnici probijali put, sredina koju su činili Alan, Krešmir, Mara i Pavica i leteći Marin (jer on je malo pomago i marakcistima, a na kraju se pridužio i predvodnici), detaljno ga je čistila. Na začelju su marakcisti Adrijana, Mirna, Višnja i Zvonko mogli mirno i precizno odrađivati svoj dio posla. I stvarno su ga odradili profesionalno. Cure su sigurno i precizno crtale markacije, a po potrebi i strelice, dok im je Zvonko iz Zaprešića pomagao čistiti same pozicije na kojima je trebalo postaviti markaciju.

Nažalost, ni motorole nisu svemoguće. Čim bi se netko našao iza malo većeg brežuljka – komunikacija bi nestala. Tako smo mi iz predvodnice vrlo brzo izgubili kontakt sa zadnjom ekipom. Srednja ekipa je zato imala najbolji položaj – dobrim dijelom puta mogli su komunicirati i s nama i s markacistima.

U međuvremenu je vesela ekipa Gaj, koju su činili Željko, Sandra, Maja, Emir, Vlado i Joso, nakon detaljnih stručnih rasprava tipa: „Je l' bolje ovo drvo?” „Ili možda ono?” „Ma čekaj, ovo mi je nekako bolje.” „A kaj ćemo sa strelicom?” uspjela doći do malo prije Zelenih stijena.

Naravno, da bismo se čuli, Željko se morao popeti na vrh brda. I onda nam javljaju da kreću natrag.

Dakle, od našeg velikog susreta na sredini – ništa. Ali nema veze.

Kad već nismo uspjeli spojiti dvije ekipe na pola puta, moja srednja ekipa predložila je da oni krenu pješice prema Gaju i Sekulićima. Tako bih ja imala jedan prijevoz manje do Prekriža. Put je bio označen trakama, a za svaki slučaj opremila sam ih i Garminom. Dogovorila sam sa Željkom da ih pričeka pa da se zajedno vrate. I slijedeći trake umjesto budućih markacija, ubrzo su se našli s timom Gaj.

Tim Prekriže uspio je očistiti sve do nadomak Zelenih stijena. Samo na dvije dionice od otprilike 50 metara ostalo je još malo posla koji će trebati napraviti prilikom samog markiranja, kada se definitivno odredi položaj markacija.

Markacisti s obje strane uspjeli su izmarkirati otprilike četvrtinu dionice sa svake strane. Ostao je srednji dio. Ali kako je sve očišćeno, sljedeći put dovoljno je poslati samo one koji markiraju.

Makar je zamalo ispalo da ćemo ipak morati nositi pilu i trimer još jednom. Jer baš nekako na sredini – 2,5 kilometra od Gaja i 2,5 kilometra od Prekriža – ostalo je još jedno srušeno deblo. Potpuno van ruke da ga Dražen dođe raspiliti, a i nije bilo pretjerano debelo. A baterije na akumulatorskoj pili su bile prazne. Oba seta.

Dogovor je pao da Marin s trimerom još malo odradi što treba. I ja s njim. Nije ostalo više od 500 metara do tog problematičnog mjesta. A Tomislav će se krenuti vraćati. Ali odjednom, pila je ipak oživjela, pa je krenuo i Tomislav s nama.

Tomislav je krenuo piliti. Pila zareže. I nakon sekunde – tišina. Naravno. Baterije su stvrano prazne. I prvi i drugi set. Pa još jedan pokušaj. Rez. Tišina. Baterije taman toliko žive da naprave jedan rez. I onda – tišina.

Srećom, uvijek je dobro imati Tomislava pri ruci. Jer ono što pila nije uspjela, uspio je Tomislav. Naslonio se na već malo zapiljeni kraj debla i, kako je taj dio već bio pomalo truo, deblo je jednostavno popustilo. Jedan problem riješen. Ostao je još drugi kraj. Ali taj nije bio truo.

Pila opet napravi jedan rez i – gotovo. Tu je onda na scenu stupila moja mala Bosch aku-pilica. Pomalo, s jedne, pa s druge strane, uspjeli smo ga dovoljno razrezati. A onda su ponovno do izražaja došli Tomislavova veličina i snaga. I on je, praktički kao od šale, otrgnuo komad koji je još smetao.

Tako da… Ako netko pita čemu služi alat i Tomislav – odgovor je jednostavan. Pila za piljenje. Trimer za raslinje. Škare za tanje granje. A Tomislav za ono što alat ne može.

Na povratku prema autu sve je izgledalo nevjerojatno. Kao autoput. Tamo gdje smo se ujutro probijali, sada je bio čist i prohodan put. I to je možda i najljepši dio ovakvih akcija. Ne vidiš što si napravio dok radiš. Vidiš tek kad se okreneš i kreneš natrag. I shvatiš – stvarno smo napravili puno.

Dok smo se mi vraćali do Prekriža, ekipa Gaj već je stigla do doma u Sekulićima. Kad sam dovezla prvu grupu, svi su se već raskomotili i čekali ostatak ekipe. A onda je napokon došao red na najvažniji dio svake dobre akcije. Okrijepa. Iz famoznog Glovo frižidera. Kad smo se napokon svi okupili, navalili smo…. Na nareske koje nam je ovaj put osigurala Ustanova za sveobuhvatnu skrb “Tigrovi”, jer gotovo polovicu ekipe Pinkleca koja je danas zasukala rukave čine članovi Planinarske sekcije Ustanove – a oni su, kao što znamo, uvijek spremni za akciju. Kiflice koje je ispekla Josina Ana. Zeljanicu. Brownije. I, naravno, ono tekuće. Nećemo sad nabrajati. Recimo samo – bilo je svega potrebnog da se nakon toliko sati rada ljudi opet počnu osjećati kao ljudi, a ne kao produžeci trimera, škara, kistova i pila. Jer markacisti, nakon dovoljno sati u šumi, ipak moraju provjeriti jesu li još uvijek ljudi ili su već postali dio šumskog inventara.

Nakon zajedničkih fotografija došlo je na red i malo glazbenog programa. Sandra i Željko otpjevali su nam u duetu “Pjevat će Slavonija”. Jer ni markacistička akcija na Žumberku ne može proći bez barem jedne pjesme.

I za kraj – ono najvažnije

Posebno je zanimljivo i korisno bilo razmijeniti iskustva Pinkleca i naših prijatelja iz HPD Zaprešić. A iz takvih razgovora najčešće nastanu i najbolji planovi. Pali su već i dogovori o nekim budućim radnim akcijama – kod njih i kod nas. Sad samo treba te dogovore pretvoriti u stvarnost.

Ako ćemo biti ovako složni, vrijedni i raspoloženi kao što smo bili na Žumberku, gdje će nam biti kraj?

Ovaj smo put ponovno napravili velik dio posla. I kad se sve zbroji, nije najvažnije koliko smo kilometara očistili, koliko smo markacija nacrtali ili koliko smo puta vozili do Prekriža. Najvažnije je da smo to napravili zajedno. Uz malo muke, puno rada, dosta smijeha, poneku praznu bateriju, Garmin s beskonačnom baterijom, nekoliko motorola koje baš i nisu htjele surađivati, jednog Tomislava za svaki slučaj i, ako zatreba, spremnost na njakanje.

I zato od srca hvala cijeloj ekipi.

Hvala svima koji su došli, koji su nosili, pilili, rezali, krčili, markirali, čistili, vozili, navigirali, pekli, pjevali, i, najvažnije od svega – bili dio ove naše priče.

A posebno veliko hvala našim gostima iz HPD Zaprešić i Tomislavovom prijatelju Alanu koji su nam se pridružili i zajedno s nama Pinklecima zasukali rukave.

Hvala vam što ste došli na Žumberak, što ste pokazali da planinarsko prijateljstvo nije samo ono kad zajedno hodamo planinarskom stazom, nego i kad zajedno uzmemo alat i kistove u ruke i napravimo da ta staza sutra bude bolja i sigurnija za sve koji njome prođu.

Na kraju ne ostaje samo očišćen put i nove markacije. Ostaje osjećaj da smo nešto napravili zajedno.

Hvala vam od srca!

Vidimo se na nekoj od sljedećih markacističkih akcija!

Foto album