Nije bilo vremena za priče, ali bilo je vremena za Žumberak. Nekako su nam se posljednjih mjeseci akcije samo nizale, a priče o njima ostajale čekati svoj red. Nisam stigla pisati nakon svake akcije. Trebalo je odraditi već ranije planirani izlet, nas nekoliko otišlo je na markacistički tečaj, promijenila sam posao, a između svega toga trebalo je još i odraditi puno toga. I tako su priče ostale neispričane. A bilo bi šteta da ostanu samo u galerijama fotografija. Jer u međuvremenu nam se na akcijama pridružilo puno dragih i vrijednih ljudi. Neki su došli prvi put, neki su već stari prijatelji. Neki su nam se pridružili iz drugih društava i nesebično pomogli da naša nova Žumberačka obilaznica polako poprima oblik. Pa je red da priče ipak zabilježimo.

5. i 6. rujna – malo nas je, ali nas ima

U sobutu nas je bilo svega šest. Podijelili smo se u dvije ekipe. Željko H., Maja iz HPD Zaprešić i naša Brankica krenuli su dovršavati markiranje dijela između Gaja i Prekriža koji je ostao od ranije. Druga ekipa – jake snage Leo i Ivica K. te moja malenkost kao dežurno smetalo i nadgledateljica – krenula je čistiti i trasirati dionicu od Prekriža prema Karvanki.

Leo je ponovno s motorkom napravio čudo. Ono što je još malo prije izgledalo kao neprohodan put vrlo brzo je počelo nalikovati gotovo pa autoputu.

U nedjelju nas je bilo samo četvero jer se dio ekipe uputio na pohod PD Susedgrad. Ali i nas četvero uspjelo je očistiti i trakama označiti cijelu dionicu od Popovića do Karvanke. Onih tristotinjak metara potpuno zaraslog puta iznad Popovića odjednom je postalo gotovo pa pristojna staza. Pavica je u međuvremenu postala ekspert za čišćenje staze priručnim grabljama od svibovine, a Daria pravi majstor s aku-škarama. Željko je, očito inspiriran majmunima, u jednom trenutku odlučio glumiti majmuna pa se objesio o pavetinu i počeo ljuljati. Sve dok pavetina nije odlučila da je ipak dosta – i puknula. Željko je tresnuo na kameni put koliko je dug i širok, a Daria je kraj njega pala jer se u cijeloj toj zavrzlami popiknula na kamen. Srećom, sve je prošlo bez posljedica pa smo se svi dobro nasmijali njegovom pokušaju ljuljanja. A ruku na srce, ipak je uspio potrgati pavetinu koja je visila nad stazom i mogla nekog drugog dovesti u napast da se na njoj ljulja. I ne daj Bože – padne.

Makar nas je bilo malo, napravili smo jako puno.

Foto album 5./6. 9.2026.

Nakon posla, pravac Žumberak

Kako bi sve bilo spremno za sljedeću radnu akciju, jedan dan nakon posla Željko i ja otišli smo trakama označiti preostalu dionicu od Doljana do Popovića. Od Radatovića do Doljana nije bilo nužno posebno označavati jer je taj dio lako dostupan, a za njega ionako više nismo imali vremena jer nas je uhvatio mrak.

U Doljanima su nas dočekali naši dragi prijatelji Zdenka i Ivan Kranjčec, uz topli čaj i, kao i uvijek, zanimljiv razgovor. Nevjerojatni su oni ljudi.

I tako je, manje-više, sve bilo spremno za sljedeći vikend.

26. i 27. rujna – ekipa raste, obilaznica napreduje

U subotu nas je bilo osmero pa smo se podijelili u dvije ekipe. Jedna je krenula završiti posljednju četvrtinu dionice između Gaja i Prekriža, a druga je nastavila od Prekriža prema Oklinku.

Željko je spasio stvar i meni uštedio jednu vožnju. Svojim Cliom odvezao je dio ekipe po grdom makadamu do Prekriža, odakle nam je bila početna točka za obje grupe.

Dionica Gaj – Prekriže napokon je završena!

Na drugoj strani stigli smo do Oklinka. Tamo je išlo nešto sporije jer je bilo jako puno lijeske pa je trebalo dobro promisliti gdje i kako postaviti markacije.

A onda – nedjelja. Bilo nas je čak petnaest! Pridružili su nam se prijatelji iz HPD Zaprešić, HPD Rude i HPD Japetić, a oba dana s nama je bila i po jedna cura s markacističkog tečaja na kojem sam bila vikend ranije.

Odlučila sam nas podijeliti u četiri grupe. Jedna je nastavila od Oklinka, druga krenula od Doljana prema Popovićima, treća od Popovića prema Karvanki, a Željkova ekipa krenula je na još neoznačenu dionicu od Doljana prema Radatovićima.

Kod skretanja za Doljane pripremili smo i podijelili boje i alat. Kad sam u petak kupovala nareske za gablec, kupila sam i devet bočica Cedevite. Naši markacisti iz Zaprešića naučili su nas da su upravo male posudice Cedevite praktične za boju. Doma sam presipala Cedevitu u teglice i pripremila posudice za boju i kistove. Sve su se posudice iskoristile. I zapravo su se pokazale odličnima – dok hodaš i ne crtaš markaciju, zatvoriš ih pa se boja ne prolije, ne zamaže i ne upadne u nju svašta.

Svi smo dali sve od sebe da završimo prvu ruku markiranja. I skoro smo uspjeli. Ostala je još dionica od Kule do križanja s putem iz Radatovića prema Karvanki.

Foto album 26./27. 9 .2026.

Ponedjeljak 28.9., godišnji odmor i divlje svinje

U ponedjeljak, 28. rujna, uzela sam godišnji. Ne znam tko je luđi – ja koja uzimam godišnji za Žumberak ili Željko koji ide sa mnom.

Plan je bio jednostavan - dovršiti preostalu dionicu i možda još napraviti pokoji detalj kod Popovića.

Naravno da nije ispalo tako. Nismo uspjeli završiti sve jer bi nas uhvatio mrak. Ostalo je još otprilike 150 metara do Kule, ali morali smo se početi vraćati prema autu.

Već je bio sumrak. Očekivali smo moguće susrete sa životinjama, ali ono što se dogodilo ipak nas je malo iznenadilo. Ispred nas je pretrčala divlja svinja s mladuncem. Stala je u šumi kao ukopana, a onda je počelo trčati još malih praščića. Nije nam baš bilo svejedno. Srećom, mama svinja je očito zaključila da nismo opasni pa je odjurila s mladima dalje od nas.

Nakon toga smo ubacili u sedmu brzinu i sjurili se prema autu u Popovićima. Tek kad smo autom došli do asfalta kod Gudalja, stali smo nešto pojesti. Bio je već mrkli mrak.  Nije bilo baš ugodno. Ali glad je glad. A ipak smo bili nadomak civilizacije. I tu bi priča mogla završiti.

Ali Žumberak nas je tog dana ispratio još jednim iznenađenjem. Kad smo poslije večere krenuli doma, uz cestu smo u mrklom mraku ugledali dva mala stvorenja. Na prvu smo pomislili da su to neki veći zečevi. A onda smo shvatili – dva skroz mala laneta. Toliko mala da ih čovjek gotovo ne bi ni prepoznao.

Nakon divlje svinje s mladima u šumi, još i dva mala laneta uz cestu. Baš prikladan završetak dana na Žumberku.

3. listopada – Sušica i Zeleni vir

Sljedeća akcija 3.10. bila je već ranije dogovorena s Draženom Lovrečekom.

Plan je bio urediti dio staze uz Sušicu i Zeleni vir i učiniti je sigurnijom i ugodnijom za sve koji će njome prolaziti. Nekoliko stepenica i uređeniji strmiji dijelovi trebali bi olakšati prolaz i učiniti svaki korak sigurnijim.

A da će i ova akcija biti zanimljiva, bilo nam je jasno još u petak. Čuvar prirode poslao mi je poruku da su oko Karvanke vidjeli medvjedicu s dva mala medvjedića. Dakle, osim markacija, stepenica i kolaca, na Žumberku očito treba računati i na susrete sa stanovnicima koji tamo žive puno dulje od nas.

Za akciju je trebalo nabaviti alat i materijal. U srijedu popodne išla sam u HPS po ono što smo trebali posuditi, a sa mnom je išao i Antun pomoći oko utovara. Došli smo Nissanom, sa spuštenim sjedalima, spremni napuniti ga do krova. Ali zakompliciralo se nešto s ključem od garaže. Do alata i materijala u garaži nismo mogli, pa smo uzeli ono što je bilo u dvorištu – daske, kolčiće, građevinsko željezo... Auto je i s tim bio prilično pun. A bogme i težak.

Sutradan smo išli po ostatak. Ovaj put sam došla Yetijem, a i Željko je došao pomoći. Bogme je i Yeti, sa spuštenim sjedalima, bio pun. I tada sam shvatila da sve ipak neće stati u jedan auto.

Trebale su stati još i kante koje je Željko pronašao u garaži, maljevi koje mi je posudio tata, hrana, cuga, ruksaci...

U jednom trenutku sam se počela pitati što ako Antun ipak neće htjeti ići voziti još jedan auto i pomoći na akciji. Jer baš se, za inat, tog popodneva igrala neka utakmica. Kako ću se klonirati i voziti dva auta?

Srećom, moje dijete ipak je odlučilo pružiti podršku mami i Pinklecima. I tako je Antun išao s nama. Pridružili su nam se i prijatelji iz HPD Zaprešić i HPD Rude.

Sve zajedno – jedanaest ljudi i četiri auta.

Damjan i Antun bili su ujedno i najmlađi sudionici, ali su taj dan pošteno pokazali da godine nisu nikakva prepreka kad treba zasukati rukave.

Spustili smo se svi autima do Sušice, raspodijelili se u grupe te podijelili materijal i alat. I onda krenuli na posao.

Daria i Anja pomagale su u dodavanju materijala i alata, a Anja je tog dana imala još jednu važnu ulogu – bila je naš dežurni fotograf i pobrinula se da ostane zabilježeno sve što smo radili.

Emir je, pak, bio pravi majstor s maljem. Onako sitan, čovjek bi na prvi pogled pomislio da će malj prije prevaliti njega nego što će on njime zabiti kolac. Ali ne. Emir je vrlo stručno zabijao kolce. A kako je inače poprilično glasan, zaključili smo da je odličan i za dodatnu funkciju – tjeranje medvjeda i divljih svinja.

Uz Draženove upute zajedno smo napravili prvu kosinu, odnosno izlaz sa staze uz Sušicu na makadam. Zatim smo na jednu nosiljku učvrstili alat za Draženovu ekipu, na drugu materijal za drugu ekipu i krenuli.

Bilo je dosta promišljanja, dogovaranja i različitih mišljenja o tome kako i gdje točno urediti stazu.

Ali na kraju smo sve planirane dionice uspjeli odraditi. I bili smo više nego zadovoljni napravljenim. Uz Sušicu je napravljeno nekoliko stepenica, a kod Zelenog vira malo više.Dražen je, uz pomoć ekipe, stručno odradio i prolaz uz stijenu uz Sušicu kako bi se njime moglo proći i kada potok bude pun vode.

Trenutno je korito potpuno suho. Ali nadam se da će se preko zime ipak napuniti. Jer Sušica je predivna kad je puna vode. Kao i Zeleni vir.

Radili smo sve do mraka. Na kraju je ostalo još napraviti nekoliko stepenica uz stijenu, ali ono najvažnije bilo je gotovo. I bilo je baš lijepo gledati kako se ono što je još nedavno bila samo ideja polako pretvara u uređenu i sigurniju stazu.

Ovaj put nismo za gablec imali naše standardne nareske. Naša Anja se baš potrudila i pripremila pravi pravcati gablec. Ispohala je brdo mesa, a za one koji ne jedu meso ispohala kruh i skuhala rizibizi. Gablec je bio zakon.

Nakon što smo se fino najeli, krenuli smo kućama sretni i zadovoljni napravljenim poslom.

A nastavak, naravno, slijedi. Jer posla još ima. Treba napraviti tih nekoliko preostalih stepenica uz Sušicu, urediti odvojak kod Gaja, dovršiti markiranje, a onda cijelu stazu još jednom proći i provjeriti sve markacije.

I upravo zato mi je drago što ove priče ipak nisam pustila da ostanu samo u galerijama fotografija.

Jer iza svake markacije, svake očišćene dionice, svakog kolčića i svake stepenice stoje ljudi. Ljudi koji su odvojili svoj vikend. Ljudi koji su došli pomoći iako imaju svojih obaveza. Ljudi koji su prvi put došli na akciju pa se vratili. Ljudi iz drugih društava koji su prepoznali našu ideju i uključili se. I naši Pinkleci – od onih najiskusnijih do najmlađih sudionika – koji iz akcije u akciju daju svoj doprinos da ova naša nova Žumberačka obilaznica polako postane stvarnost.

Veliko hvala Hrvatskom planinarskom savezu i Komisiji za planinarske putove na velikoj podršci, svim prijateljima iz HPD Zaprešić, HPD Rude, HPD Jastrebarsko, HPD Japetić i drugih društava koji su nam se pridružili, kao i svim našim Pinklecima koji su se odazvali, zasukali rukave i pomogli (i još uvijek pomažu) da se ova priča polako, ali sigurno, pretvara u stvarnost.

Hvala i svima koji su pomagali na bilo koji način – prije, tijekom i nakon akcija. Netko je nosio daske, netko zabijao kolce, netko čistio stazu, netko crtao markacije, netko kuhao gablec, netko vozio, netko fotografirao... Sve se to računa.

A mi nastavljamo…

Foto album 3.10.2026.

(Nataša Pipić, 7.10.2026.)