Krenuli smo dok je još bilo rano. Prerano. Obećah sebi da ću putem ubiti oko, ali naravno, nisam. Žulj vozi. I vodi izlet, jer se Samir razbolio. Bio je baš žalostan što ne može ići. A sve je s Jopom pripremal i organiziral. Ja sam, nevoljko, preuzela financije. Donacije za grah i donacije za djevojčicu.

Stigavši pred Petrinju, sjećanja su počela navirati. Dok smo prolazili autom, slike su se nizale. Jedna gora od druge. Razrušene kuće i zgrade, oštećeni krovovi, kontejneri i druga, privremena polurješenja. Iako smo prošle godine vidjeli sve te štete i tuge, ovaj mi je put sve teže palo. Jer, malo je toga napravljeno. Premalo. Suze sam poskrivečki brisala, da me Orka ne skuži. Ona je prvi puta, od potresa, u Petrinji. A Petrinja nam je dobro poznata. I draga. Moja je šogorica Sanja rodom iz Petrinje. Njena obitelj i dalje živi ovdje. Zato je Samir angažirao Sanjinu sestru Davorku, učiteljicu u OŠ Ivan Goran Kovačić Gora, da sa svojim kolegicama i kolegama pronađu jedno dijete kojem bi mi pomogli i malo olakšali zimu i vrijeme dok čekaju da država konačno odradi svoj dio. To je bio težak zadatak, jer na tom području ima jaaaako puno potrebitih.