U subotu, 11. travnja 2026., planinarsko društvo Pinklec iz Svete Nedelje organiziralo je, u koordinaciji s Radnom skupinom za osobe s invaliditetom Hrvatskog planinarskog saveza, inkluzivni planinarski izlet na Okić, namijenjen osobama s invaliditetom i ostalim planinarima.

Izlet je okupio čak 98 sudionika, a dodatnu mu je vrijednost dao i međunarodni karakter – pridružilo nam se  30 slovenskih planinara uključenih u odbor inPlaninec, koji djeluje u okviru Planinske zveze Slovenije i promiče uključivanje osoba s invaliditetom u planinarske aktivnosti. Od ukupnog broja, 43 sudionika bile su osobe s invaliditetom – osobe oštećena vida i sluha, osobe oboljele od multiple skleroze, neurodivergentne osobe, osobe smanjene pokretljivosti te osobe s težim zdravstvenim stanjima. Odaziv je nadmašio sva očekivanja, ne samo brojkama, nego i atmosferom koja se osjetila među ljudima još prije prvog koraka na stazi.

Po snijegu i kiši, ali s punim srcem

Jubilarni, peti humanitarni planinarski pohod "Banovini, s ljubavlju" održan je u subotu 10. siječnja 2026. godine u Petrinji, u znaku zajedništva, upornosti i humanosti koje ni najlošije vremenske prilike ne mogu zaustaviti.

Pohod se organizira u spomen na razorne posljedice potresa koji je u prosincu 2020. godine zauvijek promijenio Banovinu i živote njezinih stanovnika. Ideja o pohodu rodila se upravo iz zajedničkih odlazaka na teren i pomoći stradalima koje su nakon potresa organizirali članovi HPD-a Gora iz Zagreba i PD-a Pinklec iz Svete Nedelje. Iz te solidarnosti nastala je tradicija koja već petu godinu zaredom spaja planinare i ljude velikog srca iz raznih krajeva Hrvatske.

Jučer sam imala priliku voditi svoj prvi službeni izlet. I to baš na Žumberak na kojem sam provela puno vremena kao dijete. Okupilo nas se 11, od toga 9 naših Pinkleca, 1 članica HPD Bregana i 1 član HPD Željezničar. Plan je bio proći skoro cijelu našu planiranu novu stazu. I obišli smo veći dio - mali izvor u stijeni, Zeleni vir, napravili pauzu u Sekulićima, nastavili do Popovića, napravili malo dulju pauzu, spustili se do Doljana i pogledali pravu žumberačku domaćiju i kružno se vratili do auta. Sve skupa oko 15 km, bez dodatnog kruga od 3 km do jedne špiljice, koji smo ostavili za drugi put.

Jučer nas je Vedran poveo na izlet na Burni Bitoraj. Iako bure nije bilo ni u tragovima, vjerujemo onima koji su je ondje doživjeli da planina s pravom nosi taj epitet.

Krenuli smo iz Brestove Drage, najprije makadamom, zatim šumskim putem, a potom nas je dočekao strmiji uspon, garniran kamenjem i pokojom stijenom. No strmina je ubrzo pala u drugi plan kad smo pred sobom ugledali Bitorajske bijele stijene.

Očarale su nas bijele litice, okružene šumom, koje jednostavno ne stanu u kadar. Vrtače ispunjene raznolikom vegetacijom podsjećale su na prizore iz prašume. Naravno, svratili smo i do “Imperatora” i “Savjetnika” – najistaknutijih stijena koje iz određenog kuta doista nalikuju na glave. Ako se ne varam, popeli smo se na Imperatora. Neki uz asistenciju Vedrana i muškog dijela ekipe, a većina samostalno. Hvala dečki 😊.

Željko nas je jučer poveo na lijepu šetnju Velebitom - po Premužićevoj stazi od Zavižana do Rossijeve kolibe. Čak nam je osigurao i savršeno vrijeme. Nakon kiše za vrijeme vožnje i smrzavanja uz niske oblake i jak vjetar na Babić Siči dok smo kupovali ulaznice za NP, zasjalo je sunce, koje nas je uz vjetar pratilo cijeli dan. Uživali smo hodajući pravim remek djelom ljudskih ruku u predivnoj prirodi, lijepim pogledima, neobičnim stijenama, raznolikom biljnom svijetu, pjevu ptica... Da ne bi bilo sve prelagano, popeli smo se na Gromovaču. Pogled s vrha je nezaboravan.

Nakon odmora i uživanja kod Rossijeve kolibe, 5 Speedy Gonzalesa dobilo je zeleno svjetlo vodiča da odu do Crikvene, a mi ostali smo polako krenuli prema Zavižanu, uz Željkovo obećanje da ćemo uskoro na izlet od Alana do Rossijeve kolibe, pa ćemo tada proći taj dio Premužićeve staze do Crikvene.

Željko nas je jučer vodio na još jednu dionicu Premužićeve staze - od Alana do Ograđenice.

Staza je dijelom otvorena, dijelom u šumarcima. Cijelo vrijeme otvaraju se lijepi pogledi na Rab i Pag u prvom planu te ostale otoke (Cres, Lošinj, Krk, zadarski arhipelag). Bila je izmaglica pa su se neki otoci jedva nazirali. Nije bilo pretjerano vruće, ali pauze smo ipak radili u hladovini šumaraka.

Bili smo mala ekipa pa je Željko u jednom trenutku odredio da kao najsporija vodim grupu do Ograđenice (zato nisu ovaj put sve fotke ekipe na stazi samo s leđa kao obično), a na povratku je za vodstvo zadužio Gabi. To je on taktički smislio, da ne mora on, nego nas dvije, tjerati poskoke i medvjede (rekao je kod jedne poveće hrpice da je to svježi medvjeđi izmet, vjerojatno od tog jutra). Na povratku se nas 6 najupornijih spustilo do auta preko uspona na Buljmu.