Nije bilo vremena za priče, ali bilo je vremena za Žumberak. Nekako su nam se posljednjih mjeseci akcije samo nizale, a priče o njima ostajale čekati svoj red. Nisam stigla pisati nakon svake akcije. Trebalo je odraditi već ranije planirani izlet, nas nekoliko otišlo je na markacistički tečaj, promijenila sam posao, a između svega toga trebalo je još i odraditi puno toga. I tako su priče ostale neispričane. A bilo bi šteta da ostanu samo u galerijama fotografija. Jer u međuvremenu nam se na akcijama pridružilo puno dragih i vrijednih ljudi. Neki su došli prvi put, neki su već stari prijatelji. Neki su nam se pridružili iz drugih društava i nesebično pomogli da naša nova Žumberačka obilaznica polako poprima oblik. Pa je red da priče ipak zabilježimo.

Kažu da se dobra akcija ne događa samo onog dana kad se ekipa okupi, uzme alat u ruke i krene u šumu. Dobra akcija počinje puno ranije – dogovorima, planiranjem, provjeravanjem i pripremanjem GPX-ova, razmišljanjem gdje bi mogla stajati koja markacija… i, naravno, proučavanjem vremenske prognoze svakih nekoliko sati, a nekada i minuta. Jer bez toga očito ne ide.

A naša druga žumberačka akcija upravo je tako i počela.

Nakon što smo napokon dobili sve potrebne suglasnosti za našu novu kružnu stazu na Žumberku, nije trebalo dugo čekati na prvu radnu akciju. A pod „napokon” stvarno mislim napokon. Bilo je trenutaka tijekom ishođenja suglasnosti kada se cijeli proces činio kao nešto između administrativnog labirinta, potrage za svetim gralom i pomalo sizifovskog zadatka. Ali uspjeli smo. I čim smo uspjeli, meni se već počelo činiti da je svaki vikend koji prođe bez izlaska na teren čisto nepotrebno odugovlačenje. Jer, ako se mene pita, posao koji se može napraviti odmah – treba napraviti odmah. A ako se može organizirati radna akcija već prvog vikenda nakon dobivenih suglasnosti, onda se, naravno, organizira radna akcija već prvog vikenda nakon dobivenih suglasnosti. Što prije krenemo, prije ćemo sve urediti. Jednostavna matematika. Barem u teoriji.

U subotu, 11. travnja 2026., planinarsko društvo Pinklec iz Svete Nedelje organiziralo je, u koordinaciji s Radnom skupinom za osobe s invaliditetom Hrvatskog planinarskog saveza, inkluzivni planinarski izlet na Okić, namijenjen osobama s invaliditetom i ostalim planinarima.

Izlet je okupio čak 98 sudionika, a dodatnu mu je vrijednost dao i međunarodni karakter – pridružilo nam se  30 slovenskih planinara uključenih u odbor inPlaninec, koji djeluje u okviru Planinske zveze Slovenije i promiče uključivanje osoba s invaliditetom u planinarske aktivnosti. Od ukupnog broja, 43 sudionika bile su osobe s invaliditetom – osobe oštećena vida i sluha, osobe oboljele od multiple skleroze, neurodivergentne osobe, osobe smanjene pokretljivosti te osobe s težim zdravstvenim stanjima. Odaziv je nadmašio sva očekivanja, ne samo brojkama, nego i atmosferom koja se osjetila među ljudima još prije prvog koraka na stazi.

Po snijegu i kiši, ali s punim srcem

Jubilarni, peti humanitarni planinarski pohod "Banovini, s ljubavlju" održan je u subotu 10. siječnja 2026. godine u Petrinji, u znaku zajedništva, upornosti i humanosti koje ni najlošije vremenske prilike ne mogu zaustaviti.

Pohod se organizira u spomen na razorne posljedice potresa koji je u prosincu 2020. godine zauvijek promijenio Banovinu i živote njezinih stanovnika. Ideja o pohodu rodila se upravo iz zajedničkih odlazaka na teren i pomoći stradalima koje su nakon potresa organizirali članovi HPD-a Gora iz Zagreba i PD-a Pinklec iz Svete Nedelje. Iz te solidarnosti nastala je tradicija koja već petu godinu zaredom spaja planinare i ljude velikog srca iz raznih krajeva Hrvatske.

Jučer sam imala priliku voditi svoj prvi službeni izlet. I to baš na Žumberak na kojem sam provela puno vremena kao dijete. Okupilo nas se 11, od toga 9 naših Pinkleca, 1 članica HPD Bregana i 1 član HPD Željezničar. Plan je bio proći skoro cijelu našu planiranu novu stazu. I obišli smo veći dio - mali izvor u stijeni, Zeleni vir, napravili pauzu u Sekulićima, nastavili do Popovića, napravili malo dulju pauzu, spustili se do Doljana i pogledali pravu žumberačku domaćiju i kružno se vratili do auta. Sve skupa oko 15 km, bez dodatnog kruga od 3 km do jedne špiljice, koji smo ostavili za drugi put.