16./17. 7. 2022. Julijske Alpe (Slovenija): Triglav, 2864 mnv

Triglav!! Kralj Julijskih Alpi! Ovaj vikend se našao pod nogama 27 odlučnih i hrabrih Pinkleca!

U subotu smo iz doline Krme krenuli prema Triglavskom domu na Kredarici. Trudeći se biti brži od loše vremenske prognoze, za nešto manje od 7 sati,  12 kilometara i preko 1700 m visinske, stigli smo na odredište na 2515 m. Uslijedili su piva, večera, zabava uz karte, gitaru i pjesme, Bili smo čak i svjedoci večernjeg nevremena koje je u sekundi doneslo munje i gromove i poveliku tuču.

Drugi dan okupili smo se u 7 sati ujutro, doručkovali, pripremili opremu i krenuli prema vrhu preko maglom i oblacima prekrivenog Malog Triglava.  Što smo se više uspinjali vrijeme je postajalo sve bolje i ubrzo se ukazalo sunce! Nakon otprilike 2 sata hodanja po ferati, došli smo do vrha Triglava! Sreći nije bilo kraja!! Uživamo u pogledima na nestvarnu ljepotu neba, planina, oblaka, sunca. Iz svih nas pršti neopisiv osjećaj ponosa! Bilo je i bičevanih! Nakon sat vremena silazimo, ovaj put prema domu na Planiki i dalje prema autima. Ukupno 2000 m spuštanja, 8 sati hoda.

Hvala vodičima Denisu i Dinu što su uspjeli izdržati sve bolove zbog kojih su stiskali zube i samo razmišljali da nas sigurno dovedu i spuste s vrha! I na ovom izletu  pokazalo se zajedništvo cijele grupe! Svi za jednoga, jedan za sve! Bravo za sve nas! 

Foto album

Izlet na Mosor pod vodstvom Samira bio je dvodnevni i moglo bi se reći malo žešći. No, što je to za nas Pinklece, koji smo za svaku avanturu uvijek spremni. U startu smo malo kasnili jer smo u Dugopolju čekali zadnji auto više od sat vremena, pa smo u Gornje Sitno stigli kasnije nego što je bilo planirano. Natrpani smo krenuli oko 11 h prema planinarskom domu Umberto Girometta. Neki samo s punim ruksacima, neki s dva ruksaka, a neki čak i s vrećicama u rukama. U domu smo ostavili stvari koje nam nisu trebale za planinarenje i nakon Zvonimirove poduke školarcima o orijentaciji, krenuli smo oko 13 sati u pravu avanturu.

Prošlog vikenda, 8. i 9. 2. 2025., par običnih, sporih smrtnika pridružilo se visokogorcima na izletu na Malu Mojstrovku (2332 m) i vježbama pred ispit za Višu planinarsku školu.

Zaista smo imali sreće s vremenom, subotnje sunce osunčalo je strmi uspon od cca 35% po južnoj stazi prema Maloj Mojstrovki. Denis, Zvone i Tihomir pomogli su nam s postavljanjem dereza i podučili nas osnovama zaustavljanja cepinom u slučaju pada. Pod budnim okom Tihomira i Denisa mi obični smrtnici išli smo posljednji. Pokazali su nam "Pajo Patak hod" s derezama i upotrebu cepina u odnosu na padinu.

U donjem dijelu išlo je relativno glatko, no onda smo naišli na mekši i dublji snijeg koji je poprilično otežavao uspon. Imali smo osjećaj da idemo korak naprijed, dva unatrag. Proklizavanje, propadanje, ne znaš kamo da staneš i sve te neiskustvom izazvane boljkice mučile su nas do samog vrha glavne strmine. Tu smo, na kojih 50 m od nas, vidjeli cijelu visokogorsku grupu koja je brzo zamakla desno iza brda i pojurila naprijed.

(Zimska avantura na Porezenu)

U nedjelju 16. veljače 2025. Tihomir je odveo Pinklece u pravu malu zimsku avanturu - na Porezen u Škofjeloškom hribovju, južnom predvorju Julijskih Alpa. Nije Porezen tako visok, 1630 metara iznad mora, niti je staza dugačka, nešto manje od 6 kilometara, s visinskom razlikom od 800 metara, što nije ništa strašno za Pinklece. Ali vremenska "napoved" za gorski svet i Škofjeloško hribovje bila je neumoljiva. "Na nadmorski višini 1500 metrov temperatura bo najnižja, veter najmočnejši, oblačnost največja in vlaga pa najvišja", što je značilo, temperatura oko -7, a osjet ugode (ili možda bolje reći neugode) oko -13.

No, unatoč prognozi, okupilo se 20 dobro opremljenih Pinkleca i avantura je mogla započeti iz Petrovog Brda, gdje smo parkirali aute. Nakon kraćeg hoda po asfaltnoj cesti, ušli smo u šumu i započeo je strmi uspon koji više manje traje cijelo vrijeme. Tihomir je držao lagani tempo tako da smo veći dio hoda bili kompaktna grupa. Snijega nije bilo previše, a ni vjetar nije strašno puhao, tu i tamo malo. Hodalo se uz zvukove škripe snijega, a bogme se čulo i škripanje i pucketanje drveća.

Prve nedjelje u veljači Tomek nam je organizirao baš zanimljiv i neobičan izlet. Uši Istre jako su lijepo i nesvakidašnje čudo prirode. Iz daljine izgledaju fascinantno, ali kad se uvuče pod njihov svod, tek tada je doživljaj potpun. Na prilazu stijenama stoji upozorenje da se ne smije po njima penjati i da moramo biti tihi zbog zaštićenih i rijetkih vrsta ptica koje se tu gnijezde. Bogme su ptice našle baš lijepo stanište.

Nakon podulje pauze,  gableca iz ruksaka i uživanja u stijenama i u pogledu, nastavljamo dalje. Neki postavljaju pitanje koji nam je cilj današnjeg izleta. Pa Ušesa Istre. A koliko smo kilometara prešli? Pa… 2 kilometra. A prošla su već 2 i pol sata. A koliko još ima kilometara? Pa… još samo 12. Ali pitaju se još i kakva je staza dalje, jer do Ušesa Istre smo se samo spuštali. Ubrzo dobivaju odgovor. Nakon bajkovitog puta kroz šumarak, uz male stijene obrasle mahovinom, slijedi strm uspon, duljine otprilike 1 kilometar. Strmina se zatim polako smanjuje, nakon čega slijedi šetnja širokim putem po vrhu grebena, s kojeg se pružaju lijepi pogledi na sve strane - na Učku i Žbevnicu iza nas, na prostrane pašnjake lijevo i desno od staze, na manje vrhove koji su nas okruživali. Ma milina...

11. siječnja 2025. održan je četvrti, sada već tradicionalni, Humanitarni planinarski pohod “Banovini, s ljubavlju”. Ideja je nastala u poslijepotresnim danima, kada su se pružajući podršku Banovini, popravljajući krovove i pomažući stanovnicima, susreli i povezali planinari članovi PD “Pinklec” iz Svete Nedelje te ekipa iz HPD “Gora” iz Zagreba. Odlučili su da se svakako nađu iznova na obljetnicu i da će nastaviti pomagati i sljedećih godina, kao spomen na zajedništvo i dane saniranja štete nakon razarajućih potresa krajem prosinca 2020. godine. Tako je rođen ovaj humanitarni pohod.